"Način na koji razgovaramo s djecom postaje njihov unutarnji glas."
Peggy O’Mara
Sram je intenzivno bolan osjećaj ili iskustvo vjerovanja da smo loši i prema tome nedostojni ljubavi i pripadnosti.
Kako izgleda i zvuči posramljivanje?
Prema autoru Robinu Grille posramljivanje čini da se dijete osjeća loše zbog osjećaja, želje ili potrebe koje izražava.
Može imati razne oblike, a evo nekoliko svakodnevnih primjera:
Spuštanje: "Ti si zločesti dječak!", "Ponašaš se kao sebično dijete!", "Ti si razmaženo derište!"
Moraliziranje: "Dobri dječaci se ne ponašaju tako.", "Bila si loša djevojčica."
Očekivanja na temelju dobi: "Odrasti!", "Prestani se ponašati kao beba!", "Veliki dječaci ne plaču".
Očekivanja zasnovana na spolu: "Trebaš to napraviti snažnije/oštrije!", "Ne budi tako popustljiv!”, “Djevojčice sjede mirno!", “Plačeš kao da si djevojčica”.
Očekivanje temeljeno na kompetencijama: "Ti si beskoristan!", “Ti ništa ne znaš završiti sam”.
Usporedba: "Zašto ne možeš biti više takav i takav?", "Niti jedno od ostale djece ne ponaša se poput tebe", “Ja sam u tvojim godinama već znala kako se to radi”.
Ponižavanje kod djece izaziva strah, a grubo i kritičko roditeljstvo će kod djece razvijati osjećaj srama i sklonost perfekcionizmu. Djeca koju se često posramljuje, odrastaju osjećajući se nevoljeno, neželjeno i uplašeno. Razvijaju negativne unutarnje poruke i kao odrasle osobe se često osjećaju "nedovoljno dobro".
Ono što često zbunjuje roditelje jest pitanje kako disciplinirati svoje dijete, bez da potičemo osjećaj srama. Sram nikada nije koristan ili produktivan. Prema Rene Brown razlika između srama i krivnje presudna je u svemu što radimo, od toga kako odgajamo djecu do toga kako se prema njima odnose u školi.
A razlika je vrlo jednostavna:
Krivnja: "Napravio sam nešto loše".
Sram: "Ja sam loš."
Bez obzira s kojim se izazovima u ponašanju trenutno suočavate, poruka srama nije poruka koju želite poslati svojoj djeci.
Ono što UVIJEK možemo je modelirati ponašanje koje želimo od naše djece. Djeca nas traže smjernice kako bi znala što je društveno prihvatljivo. Dakle, ako imaju impuls napraviti nešto što se očito ne radi u vašoj kući, npr. pljunuti na pod, naučit će obuzdati svoj impuls da to učine. Time što postavljamo pravila kojih se svi pridržavamo razvija njihovu unutarnju kočnicu. Suprotno tome, ako vide da se i sami neprihvatljivo ponašate (vičete, svađate se ili npr. igrate video igrice u bilo koje doba dana), poruka koju šaljete je da su ta ponašanja u redu i dijete će ih oponašati.
Kad vas djeca odluče ne poslušati, razgovarajte o njihovim izborima i onome što sljedeći put mogu učiniti drugačije.
Evo nekoliko primjera pozitivnih riječi i fraza koje možete koristiti:
"Volio bih da mi kažeš što se dogodilo." Odvojite nekoliko minuta da saslušate svoje dijete prije nego što odgovorite.
"Kakav je to bio osjećaj za tebe?" Pomozite djetetu da prepozna osjećaje povezane s događajima koji su se dogodili. To može uključivati bijes, strah, usamljenost, iznenađenje i druge velike osjećaje.
"Što si mogao učiniti drugačije?" U idealnom slučaju želite da vaše dijete samo imenuje alternative koje bi mogle biti učinkovitije. U ovom trenutku važno je potvrditi ideje koje su mogle biti učinkovite. Ideja je osnažiti vaše dijete strategijama za "sljedeći put", umjesto da sramotite svoje dijete što nije izabralo te mogućnosti prvi put.
"Što ćeš učiniti sljedeći put?" Učvrstite snagu riječi vašeg djeteta pomažući mu da imenuje glavnu strategiju.
"Kako mogu pomoći?" Čak i ako ništa praktično ne možete učiniti, pomoći će djetetu da čuje kako dajete istinsku ponudu za pomoć.
Kada dijete odrasta u empatičnom domu punom ljubavi i razumijevanja, uči znati svoju vrijednost i zahtijevat će poštovanje od sebe i drugih.