Američki neuroznanstvenik Paul D. MacLean sa Sveučilišta Yale i Američkog nacionalnog instituta za mentalno zdravlje formulirao je model mozga šezdesetih godina, opisujući mozak u smislu tri različite strukture koje su se pojavile evolucijskim putem. Iako je ovaj model vrlo pojednostavljeno objašnjenje moždane aktivnosti i organizacije, pruža lako razumljivo objašnjenje hijerarhije moždanih funkcija.

Prema njegovom trostrukom modelu mozga, najstariji moždani sloj, naziva se primitivni mozak reptila, a čine ga moždano deblo, mali mozak i bazalni gangliji. Primitivne moždane strukture najvažnije su za vitalne funkcije preživljavanje isjedište su urođenih, stereotipnih obrazaca ponašanja, najvažnijih za opstanak i preživljavanje (srčani ritam, disanje, tjelesna temperatura, ritam spavanja i budnosti; refleksna i instinktivna ponašanja kao što su hranjenje, agresivnost i reprodukcija).

Slijedi mozak sisavaca ili limbički mozak kojeg čine strukture limbičkog sustava, a povezan je s emocijama i emocionalnim odgovorima kao i s određenim društvenim ponašanjima. Ključni dijelovi limbičkog sustava su hipokampus, amigdala i hipotalamus. Oni tvore vrlo brz podsvjesni sustav procjene i odgovora koji nas štiti. To je i reaktivni dio mozga koji pokreće odgovor "borba ili bijeg" na opasnost. Amigdala je poput sustava ranog upozorenja, s motom "sigurnost na prvom mjestu", a vrši vrlo brze, iako ne uvijek točne procjene. Ono što je posebno zanimljivo su situacije kada limbički sustav krivo shvati znakove gdje ne postoji stvarna opasnost, ali tijelo je pokrenulo odgovor na stres.

Evolucijski najmlađi mozak, novi mozak ili mozak razvijenih sisavaca predstavlja najrazvijeniju razinu mozga. To je naš "pametni'' mozak, izvršni dio našeg sustava koji je odgovoran za sve svjesne aktivnosti višeg reda poput jezika, apstraktne misli, mašte i kreativnosti. Također sadrži velik dio našeg sjećanja - ne samo naše biografsko sjećanje, već i sva automatska sjećanja bitna za razgovor, pisanje, hodanje, sviranje klavira i bezbroj drugih poznatih aktivnosti.

Navedeni moždani slojevi razvijaju se iznutra prema van, jedan za drugim i na taj način
kronološki objedinjuju evoluciju životinjskih vrsta od reptila do čovjeka.

Bitno je da limbički mozak može "oteti" novi mozak u slučaju opažene prijetnje, bilo zamišljene ili stvarne. Naš se viši mozak može „isključiti“ jer je prioritet u odgovoru na opasnost reakcija limbičkog sustava, koji je u misiji da nas zaštiti. To znači da se emocionalna stanja se mogu stvarati bez svijesti, a na njih možemo i djelovati bez svijesti o tome što se događa. To nam može spasiti život ili može učiniti da radimo stvari zbog kojih kasnije duboko žalimo. Da bismo osvijestili osjećaje u sebi, da bismo ih svjesno pripazili i razumjeli, moramo ta emocionalna stanja povezati s našim mozgom razvijenih sisavaca.

Poznavanje funkcija glavnih dijelova mozga može nam pomoći da usmjerimo pažnju na načine koji će stvoriti željenu vezu među njima i olakšati djetetu učenje samoregulacije.

Činjenica je da svi ljudi imaju ova tri dijela mozga prisutna pri rođenju, ali se oni kroz djetetov rast različito razvijaju. Jedan vrlo važan dio mozga - novi mozak većim dijelom se ne razvija dok dijete ne napuni tri godine. Podsjećam, radi se o dijelu mozga koji je odgovoran za emocionalnu inteligenciju, našu sposobnost da svijet vidimo s tuđe točke gledišta i upravljamo snažnim emocijama poput bijesa ili straha.
Također, razvoj ovog dijela mozga i mnogih drugih nije nešto što se događa samo prirodno. U velikoj se mjeri oslanja na interakcije drugih, djetetu bliskih osoba. Velik dio djetetovog mozga je "plastičan", tako da rana iskustva imaju formativni učinak na to kako će dalje tumačiti svijet i stvarati odnose kasnije u životu. Interakcije roditelja s djetetom u ranoj dobi pomažu u stvaranju sinapsi i mostova koji djetetu daju zdrava rješenja za teške situacije.

Kada je dijete pretežno u reakciji na stres njegove više moždane funkcije (ili izvršno funkcioniranje) nedovoljno se koriste. Važan aspekt pomaganja u ovoj situaciji je zadovoljavanje fizioloških potreba i jačanje djetetove sposobnosti da se vrati u stanje smirenosti nakon uznemirujućeg događaja.

Kroz interakciju s odraslima dijete može naučiti upravljati svojom unutarnjim nemirom i razviti učinkovite načine opuštanja i samosmirivanja koji će na kraju omogućiti pristup izvršnom funkcioniranju (donošenje odluka, planiranje i organiziranje). Te se vještine mogu naučiti i savladati samo vježbanjem i ponavljanjem. Vježba mora biti iskustvena, jer se sva osjetila moraju aktivirati kako bi pomogla u stvaranju novih neuronskih putova.
Modeliranje ponašanja kroz reakcije roditelja, vježbanje 'željenog ponašanja', igranje uloga, vježbe disanja i relaksacija, borilačke vještine, sport, glazba, ples, umjetnost... Sve to će pomoći vašem djetetu da ojača samoregulaciju i svjesno funkcioniranje.

A terapija igrom je tu za dodatnu pomoć.

Zašto je ponekad teško ostvariti suradnju s djetetom da pospremi igračke, pojede obrok do kraja ili napravi domaću zadaću?
Nema puno misterije oko toga zašto djeca kažu "Ne" uputama i zahtjevima roditelja. Često im takvo ponašanje omogućuje da:
🔎 Privuku pažnju
❌ Izbjegnu zadatak koji ne žele obaviti
👑 Dobiju više osjećaja moći i kontrole

Naravno, više je razloga zbog kojih dijete pruža otpor, od prirodnog pokušaja da pomiče roditeljske granice, do toga da nam ponašanjem govori ono što ne zna riječima. Djeca imaju prirodnu sposobnost da svoje brige, strahove, tjeskobe (pa čak i posljedice traume) izbace iz svog sustava. Djeca prirodno te osjećaje rješavaju razgovorom, iskaljivanjem ljutnje (što može biti i neagresivno), plačem i kroz igru i smijeh.

Roditelji mogu upravljati dječjim otporom na pozitivan i učinkovit način. Ali za to je ponekad potrebno izaći izvan svoje zone udobnosti i kreativno odgovoriti na loše ponašanje svojeg djeteta.
Ako nam je cilj suradnja s djetetom i izgradnja dugoročno dobrog odnosa, onda apsolutna poslušnost nije najbolje rješenje. Suradnja kroz igru i davanje novih izazov (npr. tko će prije stići do auta?") daju mnogo bolje rezultate.
Kada se dijete opire u nekoj svakodnevnoj situaciji, roditelji često misle da moraju takvo ponašanje odmah zaustaviti i situaciju riješiti istog trenutka. To često znači da se odlučuju za pristup koji je djetetu previše krut i strog, pa suradnja s njim izostaje. To će dovesti do podizanja napetosti i još većeg otpora.

Djeci je igra najprirodniji kanal za učenje, pa je treba maksimalno iskoristiti i u situacijama kada nailazimo na otpor. Igra u svakodnevnim situacijama djetetu daje novo iskustvo u rješavanju trenutnih problema kao i ideju da se neke stvari mogu raditi na više različitih načina. Tako se ono zapravo motivira da traži kreativna rješenja i razmišlja samostalno, umjesto da bude apsolutno poslušno.

Dijete od 2. do 3. godine intenzivno napreduje u svim područjima, u motorici, govoru i spoznaji. Time postaje sve sigurnije u sebe te se javlja potreba za nezavisnošću. Pokušava se snaći i ispitati granice svojih sposobnosti i mogućnosti. Budući da počinje biti svjesno svoje osobnosti, ne želi više prihvatiti da roditelji kontroliraju baš sve u njegovom životu.
U tom procesu dijete prolazi različite faze, pa će tako najednom djetetovo ponašanje postati kruto, nefleksibilno i zahtjevno. Imat će burne emocije, biti neodlučno i zahtjevati da sve mora biti kako ono hoće i nikako drugačije, a istodobno ne znati što želi.
Ovaj period u razvoju djeteta vrlo je naporan za roditelje, ali je važan za dijete jer pokazuje da ono napreduje te da je dovoljno sigurno i sposobno da se može ponekad snaći samo. Važno je da se roditelj postavi ispravno i pomogne djetetu prevladati ovo fazu te da mu pomogne proraditi intenzivne emocije koje se javljaju. Budući da dijete ima “ispade ljutnje”, što znači da ima poteškoća s kontrolom vlastitih osjećaja, roditelj mora zadržati kontrolu i reagirati mirno.
Prvi korak u interakciji s djecom u takvom stanju je pomoći umiriti njihov živčani sustav i tijelo. To može uključivati ​​duboki pritisak dodira masažom, zagrljaj, umirujući ton kad im se obraćamo, reflektiranje emocija i ponašanja te druge strategije temeljene na igri. Kad umirimo tijelo, limbični sustav se smiruje, a frontalni korteks može se vratiti u funkciju. Na taj način djetetu pomažemo naučiti kako da bolje regulira vlastita emocionalna stanje i da se lakše umiri, što će biti vrlo korisno u kasnijem razvoju.

Djeca moraju naučiti, da pravila ponašanja postoje da bi se osigurala njihova sigurnost i sigurnost ostalih ljudi. Potrebno je odlučiti se za nekoliko najvažnijih pravila ponašanja (ne smije ih biti previše jer ih dijete ne može zapamtiti), objasniti ih djetetu više puta i dosljedno inzistirati na njihovom provođenju. Pravila moraju biti jasna i konkretna, a ne općenita. Jedan od načina kako možemo pomoći djetetu da ih usvoji i provodi, je i da ih zapišemo i objesimo na vidljivo mjesto (to može biti i zajednička kreativna aktivnost!).

Često smo usredotočeni isključivo na samo djetetovo ponašanje i ne razmišljamo zbog čega se dijete tako ponaša i što iz tog ponašanja dobiva. Npr., dijete se može vratiti kući iz škole ljutito nakon što ga krivo optuže za razgovor tijekom nastave. Možda se osjećalo bespomoćno pokušavajući uvjeriti učiteljicu u svoju nevinost. Kad se vratilo kući, čim mu se obratite, ono namjerno sruši knjigu s police. Kad ga smireno zamolite da uzme knjigu, ono odgovara: „Ne, neću uzeti knjigu! Ne možete me natjerati da uzmem knjigu u ruke! Nitko me ne može natjerati da uzmem knjigu u ruke!”. Samo ponašanje - obaranje knjige s police - najmanje je važan aspekt kojem se roditelj mora baviti. Dijete je jednako lako moglo baciti ruksak preko sobe, odbiti skinuti cipele ili vikati na sestru. Pa, čemu služi njegovo ponašanje? Srušivši knjigu na pod, dijete će se osjećati osnaženo nakon što se u školi osjećalo tako bespomoćno.

Savjeti koji mogu dodatno pomoći:
Očekujte otpor i napravite mjesta za njega. Kada se dijete protivi, možete to jednostavno priznati i nastaviti naprijed bez povećanja prisile. Npr. "Znam da ne voliš da ti kažem da spremaš svoj krevet, ali ga ipak treba pospremiti."

Postavite rutinu i strukturu za koju će se dijete vezati i koja će mu biti poznata. Postavljanje dnevne strukture korisno je jer će se dijete osjećati manje kontrolirano kad se veže uz rutinu. Rutine su korisne za vrijeme prijelaza, poput odlaska u školu, obavljanja domaćih zadaća i spremanja za spavanje.

Dajte im da budu odgovorni gdje god je to prikladno. Ponekad je najbolji način da se izbjegnu bitke i natezanja tako da se udovolji djetetovoj želji da 'to učini sam' kad je to razvojno prikladno. Možda se žele odijevati, odabrati knjige koje čitaju ili igračke s kojima će se igrati kao sredstvo samoizražavanja. Ipak, važno je ne prepustiti im da donose odluke o hrani, spavanju ili bilo čemu povezanom s razdvajanjem od vas, jer se to odnosi na brigu, koja je uloga roditelja.

Nakon svađe, popravite situaciju jednostavnom isprikom. Ako imate osjećaj da ste pretjerali, jednom kada se smirite, isprika roditelja pomaže u dokazivanju da je veza netaknuta i nastavit ćete se brinuti za njih što djetetu daje potrebnu sigurnost i pomoć u regulaciji.

Otpor (izvan vremena kada razvojno to očekujemo) je često pokazatelj da moramo nešto promijeniti u ponašanju prema djetetu. Početi aktivno slušati na način da se osjeća istinski shvaćeno, suosjećajti s djetetom na način da se osjeća manje usamljeno radi svojeg ponašanja te provoditi kvalitetnije vrijeme zajedno, s više igre i smijeha kako bi općenito izgradili osjećaj sigurnosti i ljubavi u odnosu.

Sretna sam kad imam priliku razgovarati o prednostima terapije igrom i kako pomaže djeci i roditeljima
Više o tome što mislim da je bitno u cijelom procesu pročitajte u članku Tportala

“Igra pruža djetetu mogućnost fantazije kroz koju, u sigurnom prostoru, može izraziti najdublje misli, emocije i unutarnje sukobe“, otkriva Nataša Bijelić, čije je nesvakidašnje zanimanje izazvalo interes mnogih roditelja, ali i stručnjaka koji se bave pitanjem odgoja, obrazovanja te socijalizacije djece i mladih ljudi.

Može li se učiti i raditi na ponašanju kroz dječju igru? Rad Nataše Bijelić, socijalne radnice i vlasnice Centra Lila, u kojem pruža podršku za prevladavanje niza emocionalnih i psiholoških problema djeci, mladima i obiteljima, dokazuje da može.

Profesionalnu karijeru započela je kroz različite udruge i projekte, da bi nastavila s radom u Klinici za pedijatriju KBC-a Zagreb. Stručnost je stekla trogodišnjim stručnim studijem Britanskog društva za terapiju igrom, a rad s djecom i roditeljima iskusila djelovanjem u vrtićima i školama. Certificirana terapeutkinja igrom ističe da su obrazovne institucije idealne za ovaj princip rada.

“Igra pomaže djeci različite dobi, spola ili kulturnog okruženja učiti, komunicirati i razvijati osobnost. Važan je razvojni faktor koji pridonosi fizičkom, emocionalnom i socijalnom razvoju djeteta. Pomaže pri razvoju motoričkih i kognitivnih funkcija te potiče koncentraciju i samopouzdanje. Snažan je komunikacijski faktor, pomaže im učiti o svijetu oko sebe i steći prijatelje. Kroz igru djeca upoznaju svoj unutarnji svijet – svoje potrebe, osjećaje i želje.“

Prilikom ovog načina terapije jedna od stavki je priprema za svijet odraslih. Zato je bitno dopustiti djeci pogreške koje se događaju kroz igru kako bi uvidjeli da je moguće stvoriti nova iskustva i popraviti te pogreške. Cilj terapije igrom je da dijete postigne optimalnu razinu funkcioniranja u intelektualnom, emocionalnom i socijalnom području, ali i svakodnevnom ponašanju. Terapeut promatra obrasce ponašanja koji se ponavljaju za vrijeme igre: “U terapiji igrom dijete dobiva mogućnost izražavanja emocija ne koristeći samo riječi, već crtajući, igrajući se u kutiji s pijeskom, izražavajući se kroz muziku, pokret, igranje uloga i druge ponuđene modalitete. Terapija igrom provodi se u specijaliziranoj igraonici koja je opremljena pažljivo odabranim igračkama i materijalima. Svi sadržaji u prostoru su tematski i metodički posloženi kako bi poticali djetetovu maštu te odražavali različita iskustva i stanja koja djeca prolaze”, objašnjava terapeutkinja i ističe da je igra najprirodnija samoiscjeljujuća aktivnost u kojoj dijete može sudjelovati, a u pravilu je namijenjena djeci od treće do 12. godine života. Rastom djeteta terapija se prilagođava, ali se i dalje mogu koristiti načela terapije igrom. U takvim slučajevima koriste se i drugi elementi osim taktilnih igara, npr. terapeutske priče.

Noćne more i poremećaji spavanja već su jasan pokazatelj, a može doći i do vršnjačkog nasilja koje dijete ili trpi ili provodi nad drugima. U selidbama, razvodima i pri gubitku bliskih osoba cijela obitelj treba podršku terapeuta. Kod djece može doći do promjene u ponašanju, problema u vrtiću i školi, bolesti, poteškoća s koncentracijom te različitih simptoma anksioznosti, stresa ili fobije. No važno je istaknuti – terapija igrom nije univerzalno rješenje svakog djeteta. Sve počinje razgovorom s roditeljima i procjenom je li terapija igrom prava metoda za njihovo dijete te, ako nije, da se nađe adekvatan stručnjak. Svako dijete je “posebno, drugačije i jedinstveno i tako mu treba pristupiti i pomoći mu na putu odrastanja“, ponavlja terapeutkinja!

Terapeutkinja ističe da su upravo roditelji prvi koji mogu procijeniti ima li njihovo dijete promjena u ponašanju. Roditelji se potom obraćaju stručnjaku i pronalaze optimalnu terapiju koja mora biti redovita kako rezultati i uspjeh ne bi izostali. Oni ne smiju zapuštati problem: “Kroz cijeli proces terapije djetetu je potrebno pružiti bezuvjetnu podršku te jačati osjećaj povjerenja i sigurnosti. Roditelji kroz svoje zasebne roditeljske konzultacije s terapeutom dobivaju savjete, pomoć i prostor za sva pitanja koja ih muče i to je neizostavni dio terapijskog procesa.“ I najvažnije, ne trebamo zaboraviti da djeca najbolje uče kroz igru i zabavu, zaključuje Bijelić.

Poveznica na originalni članak: https://www.tportal.hr/lifestyle/clanak/kako-igra-pomaze-u-rjesavanju-mentalnih-problema-20220514

Anksioznost je jedno od najčešćih problema mentalnog zdravlja djece i odraslih, a pogađa više od 20% djece i adolescenata tijekom životnog vijeka. Istraživanja pokazuju da će jedno od petoro djece iskusiti neku vrstu anksioznosti na kliničkoj razini do doba adolescencije .

Američki nacionalni institut za mentalno zdravlje

Strah i tjeskoba (anksioznost) normalne su emocije koje svi doživljavamo. Upozoravaju nas na prijetnje, štite nas od opasnosti i pomažu nam postići važne ciljeve. Na primjer, normalno je osjećati se uznemireno kad vidimo medvjeda na izletu ili prije polaganja važnog ispita.
S druge strane, anksioznost može postati problem. Iako je anksioznost normalna, bezopasna i dio je svakodnevice, za neku djecu ona može postati preplavljujuća. Može preplaviti djecu neugodnim fizičkim osjećajima, neželjenim mislima i rezultirati izbjegavanjem ili isključivanjem važnih rutina kao što su bavljenje sportom, sklapanje prijateljstava, odlazak u školu i drugo.

Male doze tjeskobe u određenim situacijama su korisne. Međutim, kada se vaše dijete brine većinom vremena, izbjegava zabavne aktivnosti ili odbija ići u školu jer se boji ili brine, anksioznost je postala problem. Mislite na anksioznost poput magle: ako vas sve pokriva, otežava gledanje, sprečava vas da radite ono što obično radite i općenito vam smeta, onda je ona vjerojatno postala problem.

Anksiozna djeca su često mirna i dobro se ponašaju, pa roditelji, učitelji i treneri često ne primjete da se nešto događa. S druge strane, anksiozna djeca mogu ometati nastavu ili pokazivati druge znakove poteškoća u ponašanju te biti etiketirani kao djeca s poteškoćama pažnje ili kao "loša" djeca. Oba scenarija će rezultirati time da dijete ne dobije pomoć koja mu je očajnički potrebna.

Postoje različite „vrste“ adoživljaja anksioznosti, a običajeni simptomi sjedinjeni su u četiri područja:
- fizički odgovori
- misli
- emocije
- ponašanje

Anksioznost je emocija koja se osjeća u tijelu. To je fizički odgovor. Često kada se djeca osjećaju anksiozno, oni svoje tjelesne simptome zapravo ne prepoznaju niti opisuju kao anksioznost ili nervozu. Umjesto toga, žale se na glavobolje, bolove u prsima i upaljene mišiće ramena, grlobolju ili mogu reći da se općenito osjećaju bolesno.
Česti simptomi su: bol u prsima, bol u želucu, mučnina, vrtoglavica, neobične senzacije u tijelu (vrlo vruće ili hladno), glavobolja, brzi otkucaji srca, brzo disanje (hiperventilirajuće), osjećaj kratkoće daha ili zadržavanje daha, znojenje i drhtanje.
Ako se četiri ili više ovih simptoma pojave iznenada (u roku od nekoliko minuta) i intenzivno, vaše dijete može imati napad panike. Napadi panike su neugodni, ali nisu opasni. Zapamtite da tijelo nije zamišljeno da ostane uznemireno satima i satima i možemo se vratiti u stanje mirovanja.

Zabrinuta djeca i tinejdžeri izbjegavaju nelagodne situacije. Jedno od najčešćih ponašanja kod anksiozne djece je nečinjenje stvari i odbijanje odlaska na mjesta koja izazivaju nelagodu, također poznato kao izbjegavanje. U situaciji stvarne prijetnje (npr. kada na nas laje vrlo veliki pas), odmaknuti se od prijetnje ili izbjeći ju, vrlo je korisno, jer nas to štiti od opasnosti. U drugim situacijama u kojima nema stvarne opasnosti, izbjegavanje sprečava djecu da se nauče nositi s izazovnom situacijom ili da se uključe u aktivnosti primjerene godinama. Izbjegavanje je nekoristan način suočavanja sa stresom. Ipak, vašim strpljenjem i dosljednošću  dijete može naučiti razne vještine suočavanja, a zatim će se kroz vježbanje naučiti i suzočiti se sa vlastitim strahovima.

Kako pomoći anksioznom djetetu? Prije nego što pokušate urazumiti dijete koje je u panici, pomozite djetetu da se opusti. Postoji niz tehnika koje mogu pomoći, kao npr. duboko trbušno disanje, fizički kontakt s djetetom poput držanja za ruku, gledanje u oči, zagrljaj i ranije dogovoreni rituali poput pjevanja pjesmice koja umiruje. I zapamtite, samo smireni roditelj može pomoći djetetu da se smiri u stresnoj situaciji.

Nikako nije dobro uvjeravati svoje dijete da se nema zbog čega brinuti. Bez obzira kako vama izgledala situacija, vaše dijete se brine. Izjave poput: „Vjeruj mi. Ne trebaš se brinuti." neće imati puno učinka. Zašto vaše dijete ne sluša vaše uvjeravanje? Vaše anksiozno dijete očajnički vas želi slušati, ali mozak to neće dopustiti. Tijekom razdoblja anksioznosti, aktiviraju se mehanizmi u tijelu čija je jedina svrha preživljavanje. Zbog toga se prefrontalni korteks - ili logičniji dio mozga - zaustavi dok više automatizirani emocionalni mozak preuzme. Drugim riječima, djetetu je zaista teško razmišljati jasno, koristiti logiku ili se čak sjećati kako ispuniti osnovne zadatke. 

Uvažite da se vaše dijete boji. Od presudne je važnosti da se djeca osjećaju saslušano i poštovano. Čak i ako ste prilično sigurni da vanzemaljci neće sutra preuzeti planet, ako je vaše dijete zabrinuto zbog toga, trebate dati djetetu da zna da poštujete taj strah.
Pomozite svom djetetu da se suoči sa strahovima. Ovo je vrlo krhka linija koju svaki roditelj mora otkriti u suradnji sa svojim djetetom koje se bori s tjeskobom. Morate poštovati djetetov strah, ali to ne znači da se prepustite strahu. U svakom slučaju, ne treba izbjegavati anksioznost. Važno je oduprijeti se dopuštanju vašem djetetu da izbjegne izazove ili izbjegne zastrašujuće situacije. Vaše se dijete može kratkoročno osjećati bolje kada ostane kod kuće ili odustane od neke aktivnosti, ali dugoročno to pogoršava stvari jer vaše dijete nikad ne nauči da može podnijeti neugodne situacije. Iako je vrlo teško vidjeti svoje dijete u nevolji, suočavanje s anksioznošću je kritična životna vještina.

Cilj nije u potpunosti ukloniti anksioznost, već pomoći djetetu da se samo s njim nosi. Nitko od nas ne želi vidjeti dijete nesretnim, ali najbolji način da se djeci pomogne u prevladavanju anksioznosti nije pokušaj uklanjanja stresa koji ga pokreću. Trebamo im pomoći im da nauče tolerirati svoje uznemirenosti i funkcioniraju najbolje što mogu, čak i kad su zabrinuti. A kao nusprodukt toga, anksioznost će se s vremenom smanjivati ili u potpunosti nestati.

Prakticirajte blagost i prema sebi i prema djetetu. Gledanje vašeg djeteta kako pati od anksioznosti može biti bolno, frustrirajuće i zbunjujuće. Istraživanja pokazuju da je anksioznost često rezultat više faktora (gena, fiziologije mozga, temperamenta, okolišnih čimbenika, prošlih traumatičnih događaja itd.). Imajte na umu da uz puno strpljenja možete pomoći djetetu da pobjedi svoju anksioznost, a ako su problemi dugotrajni i osjećate se bespomoćno, potražite pomoć stručnjaka koji se bavi problemima mentalnog zdravlja djece.

DODATNI MATERIJALI:

✹ Ovaj osjećaj neće trajati zauvijek
✹ Osjećaji i misli nisu činjenice.
✹ Možeš se osjećati loše i još uvijek se nositi sa svojim obavezama.
✹ Tvoja hrabrost je jača od tvojih strahova.
✹ Na sigurnom si.
✹ Kad se loše osjećaš, to je podsjetnik da se sjetiš svojeg disanja.
✹ I ranije si se loše osjećao/la i taj osjećaj je prošao
✹ To što osjećaš je normalna reakcija. Ako osvijestiš svoje osjećaje, oni ti mogu pomoći da razmisliš o situaciji u kojoj se nalaziš.
✹ Ne moraš sve znati i razumjeti u svakom trenutku. Vjeruj da će sve biti OK.
✹ Tvoja anksioznost je dio tvoje zaštite od povrede i boli, no da li ti je u ovom trenutku stvarno potrebna?

Kako pomoći djeci da se nose s promjenama?

Prijelaz je razdoblje promjene s jedne značajne faze ili iskustva na drugu. Kako djeca odrastaju i razvijaju se, neizbježno doživljavaju brojne različite prijelaze i značajne događaje koji na njih mogu utjecati na različite načine.

Ljudi se općenito oslanjaju na svoje navike, naučene obrasce i utabane puteve. To pridonosi našem osjećaju sigurnosti, a periodi promjena od nas iziskuju više energije. Stoga ne čudi što je i djeci teško prelaziti između aktivnosti, mjesta i predmeta koji su im u fokusu. Mnogi od ovih prijelaza/značajnih događaja zajednički su većini djece i obično se mogu predvidjeti ili očekivati, dok drugi mogu biti nepredviđeni ili neočekivani. U svim slučajevima dok su djeca mala trebat će našu pomoć kako bi se nosila s tim promjenama u svom životu. Važno je zapamtiti da je tranzicija proces, a ne jednokratni događaj. Potrebno je unaprijed pažljivo planirati kako bi se predvidjele i zadovoljile potrebe djeteta i njegove obitelji dok ulaze u ovu nepoznatu fazu.

Koji su prijelazi bitni za dijete?

Četiri su glavna područja razvoja na koja prijelazi mogu utjecati: emocije, tijelo, um i fiziologija. 
Sve bebe doživljavaju neke uobičajene prijelaze, na primjer odvikavanje od čvrste hrane, napredovanje od puzanja do hodanja ili prelazak s potrebnih pelena na korištenje toaleta.

No, djeca mogu biti i emocionalno pogođena nizom osobnih iskustava.
Kada dođe novi brat ili sestra dolazi do promjene u obiteljskoj strukturi, a djeca se tome trebaju prilagoditi. Iako je rođenje novog brata i sestre obično uzbudljiv obiteljski događaj, nije rijetkost da dijete postane nesigurno i zabrinuto za svoje mjesto u obitelji. Mogu se naljutiti, imati povećanu potrebu za naklonošću, regresirati u ponašanju ili razviti nisko samopouzdanje.
Preseljenje u novi dom vjerojatno će uznemiriti malu djecu jer će to utjecati na poznatu okolinu i rutinu. Dok se ne naviknu na svoj novi dom i rutinu, djeca mogu biti zbunjena i osjećati se nesigurno. 
Odvajanje i razvod roditelja, tugovanje i opraštanje od bliskih osoba (npr. radi selidbe) također su emocionalno iscrpljujuće promjene.

Intelektualne promjene mogu uključivati prijelaz iz vrtića u osnovnu školu ili kasnije iz osnovne u srednju školu. Ovo je vrlo značajna promjena za djecu. Djeca će morati razvijati privrženost i odnose s novim odraslim osobama i vršnjacima. U školi ima više djece i odraslih i obično je to veći prostor. Novo okruženje izgledat će i djelovati drugačije. Djeca će se morati prilagođavati novoj dnevnoj rutini i promjeni fokusa kako se sve više uvodi formalnije poučavanje i učenje. To može izazvati anksioznost kod neke djece i može biti stresno i za djecu i za roditelje. Može utjecati na ponašanje djece i njihov odnos s drugima. Mogu izgubiti apetit, izgubiti koncentraciju, postati povučeni ili uzrujani/uplakani ili se iznenada još više vezati za roditelje.

Dugotrajno pogoršano zdravstveno stanje ili pubertet primjeri su životnih događaja tj. prijelaza koji mogu utjecati na fiziološki razvoj.

Za neku djecu veliki prijelaz predstavlja i odlazak na ljetovanje, ponovni povratak kući i vraćanje u staru rutinu. 

Kako izgledaju poteškoće s prijelazima?

One se mogu očitovati na više načina, ovisno o djetetu i okruženju. Može se javiti otpor, izbjegavanje, ometanje, pregovaranje ili potpuni slom.
Neka djeca će u trenutku prijelaza izgledati i ponašati se uobičajeno, jer su naučili da uspješno odgađaju reakciju ili izbjegavaju činjenicu da se događa prijelaz. Kod njih ćemo promjene u ponašanju, ponekad i vrlo suptilne, vidjeti s vremenskim odmakom.

Kako pomoći djeci da prijelazi lakše prođu?

Stvorite svoje rutine! Ako dijete ne želi prijelaz jer mu se sviđa dosljednost, rutina i struktura, tada unesite dosljednost, rutinu i strukturu u sam proces promjene. Na primjer, na more idemo na isto mjesto, uvijek se vozimo istim trajektom i brojimo otoke koje vidimo putem, spakirat ćemo stvari u istu torbu i sl.
Za prijelaze koji će se događati svaki dan, poput isključivanja telefona prije odlaska u krevet, dosljedne rutine mogu imati veliku korist. Na primjer, rutina pred spavanje može se činiti kao nešto samo za malu djecu, ali postojanje predvidljive strukture može biti ohrabrujuće i korisno čak i za stariju djecu (i odrasle!).

Pregled aktivnosti i odbrojavanje su važni!  Uz rutine su također ključni pregled i odbrojavanje. Ujutro možemo zajedno dogovarati kako će dan izgledati, izraditi rasporede za tjedan, upisati važne događaje u godišnji kalendar i sl.
Za pojedinu aktivnost prije svakog prijelaza djetetu navedite vremenski okvir i opis onoga što će se dogoditi zajedno s odbrojavanjem (npr. za 20 minuta, zatim 10, pa 5, ugasit ćemo crtić i krenuti u kupaonicu).

Zabava, ples i pjesme olakšavaju svakodnevnu rutinu! Pjesme mogu biti posebno učinkoviti alati za pomoć u provedbi rutina i olakšavanju prijelaza, pogotovo za mlađu djecu. Postoji bezbroj pjesama koje se mogu pronaći (i izmisliti!) koje odgovaraju različitim situacijama, od vezivanja cipela do pranja zubi. Ako tome dodamo intimne smiješne fore koje samo mi znamo, pokret i ples, djeca će puno lakše prihvatiti monotone radnje koje radimo svaki dan.

Vizualni znakovi mogu pomoći! Neka djeca mogu imati koristi od vizualnih znakova. Mogućnost korištenja crteža i drugih vizualnih objašnjena onoga što možemo očekivati ​​od određenog prijelaza ili koraka koji su uključeni može nekim ljudima neizmjerno pomoći. Npr. izrada rasporeda i postera te njihovo postavljanje na vidljivo mjesto kao podsjetnik na prijelaz koji slijedi, mogu djeci biti velika pomoć.

Privucite djetetovu pažnju! Važno je uspostaviti vezu s djetetom kako biste bili sigurni da imate njegovu pažnju i da prima informacije. To bi moglo značiti kontakt očima, sjedeći pored djeteta i u njegovoj razini, s rukom na ramenu, ili tražeći od njih da ponove ono što ste rekli. Jednostavno vikanje na njih s druge strane prostorije i pretpostavka da je to dijete čulo neće uspjeti i samo će dovesti do frustracije s obje strane.
Korisno je koristiti i “mi” formulaciju. Npr. možemo reći: “Sad ćemo se obući”, dok uzimate jaknu i dodajete je djetetu.

Prijelazi su pokretači jakih reakcija za mnogobrojnu djecu. Koji roditelj nije naišao na otpor djeteta kada mu kažete da prestane igrati videoigricu? No, prijelazi su posebno teški za djecu s emocionalnim i razvojnim problemima. Djeca koja se nose s autizmom, ADHD-om i drugim poteškoćama posebno trebaju pomoć odraslih kada se odstupa od svakodnevne rutine ili kada prelazimo iz jedne aktivnosti u drugu. 

I malima i velikima želim sreću u prijelazu na rujanske obaveze, a od 01.09. Centar LILA otvara vrata svoje igraonice i savjetovališta. Vidimo se uskoro!

Igra je sastavni dio svakog djetinjstva, a dijete raste i razvija se igrajući se. Dijete kroz igru uči o sebi i o svijetu koji ga okružuje. Kroz igru dijete izražava svoj unutarnji svijet koji ne može izraziti na drukčiji način. Igra ima značajnu ulogu u svim aspektima razvoja djeteta te funkciju pripreme djeteta za svijet odraslih i usvajanja životnih vještina. U igri dijete testira svoje ponašanje, regulira ga i prilagođava, prima povratnu informaciju iz okoline te gradi sliku o sebi.

Jeste li znali da postoji mnogo različitih vrsti igre? Neke od njih su:
Funkcionalna igra - pojavljuju veoma rano i one prevladavaju u periodu novorođenčeta i ranom predškolskom uzrastu. To su prve igre u kojima dijete nešto koristi ili isprobava i tako razvija svoje sposobnosti (funkcije), npr. djeca tresu zvečkom, guraju loptu, bacaju predmete na pod.
Samostalna igra - to je vrsta igre kada se dijete igra samo. To obično počinje oko 2-3 godine, ali ova vrsta igre može biti uobičajena i kod djece koja su anksiozna ili stidljiva.
Promatranje - ova vrsta igre je kada dijete gleda druge, ali ne sudjeluje. To se također može primijetiti kod stidljive ili anksiozne djece. Često su im trebali dodatno vrijeme za zagrijavanje i gledanje što se događa prije nego se igraju.
Konstruktivna igra - javlja se već u trećoj godini, a najzastupljenija je oko šeste godine djeteta. Primjeri ovih igara su crtanje, gradnja, izrada predmeta od gline, plastelina i sličnih materijala, pravljenje igračaka od papira, itd.
Igre s pravilima - ovo su igre koje uključuju pravila i naizmjenično igranje. Ove su igre odlične za razvijanje samokontrole, kao i socijalnih vještina. Ova vrsta igara pojavljuje se najčešće pojavljuje nakon pete godine i dominantna je u pripremnom predškolskom uzrastu. Djeca se kroz ovu vrstu igre uče poštivanju pravila te kako se nositi s uspjehom ili neuspjehom.
Asocijativna igra - ova vrsta igre je kada se djeca igraju odvojeno, ali su povezana s onim što svako radi. Na primjer, svaka gradi svoje ceste koje će biti u istom imaginarnom gradu.
Suradnička igra - ova vrsta igre je kada djeca rade i igraju se zajedno. Tu počinju temelji socijalnih vještina.
Usporedna igra - ovo se najčešće događa kod djece predškolske dobi kada će se igrati jedno pored drugog, ali ne zajedno. To znači da svi imaju svoju igru ​​koja se događa, ali se igraju jedan kraj drugog. Ova vrsta igre je važna jer pomaže u izgradnji komunikacijskih i društvenih vještina.
Fizička igra - prisutna je kada se djeca igraju vani i koriste velike, pa čak i fine motoričke sposobnosti. Ovo je sjajno za razvoj mozga i sveukupnu aktivnost i razvoj.
Simbolička igra i igre pretvaranja - ovo je vrijeme kada djeca eksperimentiraju i pretvaraju se da su bilo koji stvarni ili zamišljeni lik. To može biti izvrsno za razvoj jezika, govora i mašte, a počinje se javljati između četvrte i šeste godine. U ovom obliku suradničke igre djeca mogu zamišljati i svoje i tuđe emocije u različitim izmišljenim odnosima i scenarijima.
Komplementarna i uzajamna igra – vrsta socijalne aktivne igre u kojoj dijete “uzima i daje” (ulovi me – ulovit ću te; skrij
se – traži…).

Dijete kroz igru manifestira svoj unutarnji svijet, što nam pomaže u terapiji igrom koju koristimo u tretmanu emocionalnih problema i poteškoća u ponašanju kod djece. Neki drugi terapijski oblici nisu učinkoviti ili primjereni djeci zato što dijete nema mogućnosti verbalne ekspresije, apstraktnog mišljenja te razumijevanja kompleksnih verbalnih konstrukcija, motiva i osjećaja. Kroz igru dijete prirodno pokazuje sebe, a terapiju igrom možemo opisati i kao oblik komunikacije između djeteta  i  terapeuta.  Koristeći  se ponuđenim materijalom  za igru  na  direktan  ili  simboličan  način  dijete pokazuje svoje osjećaje i misli mnogo uspješnije u odnosu na verbalnu ekspresiju.

Što nam pomaže da se bolje nosimo s poteškoćama?

Pomaganje našoj djeci da se snađu u stresovima i napetostima svakodnevnog života važnije je danas nego ikad prije. Podaci koje je u studenom prošle godine objavila Brtitanska zdravstvena organizacija pokazuju zabrinjavajući porast problema mentalnog zdravlja djece i mladih. Jedno od osam djece u Engleskoj u dobi između pet i 19 godina ima dijagnosticirane probleme mentalnog zdravlja.

Otpornost je sposobnost da prevladamo teška iskustva i kroz njih razvijamo pozitivne vještine nošenja s poteškoćama u budućnosti. Naš mozak kontinuirano reagira na informacije oko nas, tako da se otpornost može učiti, modelirati i njegovati u bilo kojoj dobi.

Današnje obitelji, posebno djeca, pod ogromnim su stresom koji utječe na fizičko i psihičko zdravlje. U današnjem okruženju djeca i tinejdžeri trebaju razviti snage, steći vještine za suočavanje s izazovima, oporaviti se od teškoća i biti spremni za budućnost. Moraju biti otporni kako bi uspjeli u životu.

Djeca će imati različite razine otpornosti i različite načine reagiranja i oporavka od stresnih situacija. Oni će također pokazati različita ponašanja kada zahtjevi koji im se postavljaju nadmašuju njihove sposobnosti da se s njima nose.

Izgradnja otpornosti - sposobnost dobrog prilagođavanja nevoljama, traumama, tragedijama, prijetnjama ili čak značajnim izvorima stresa - može pomoći djeci u upravljanju stresom i osjećajem tjeskobe i nesigurnosti. Međutim, to što su otporni ne znači da djeca neće imati poteškoća ili nevolja. Emocionalna bol i tuga su uvijek prisutni kada prođemo kroz veliku traumu ili osobni gubitak, ili čak i kad čujemo za tuđi gubitak ili traumu.

Najčešći faktor za djecu koja razvijaju otpornost je barem jedan stabilan i predan odnos s roditeljem koji pruža podršku, skrbnikom ili drugom odraslom osobom. Ti odnosi grade ključne kapacitete - poput sposobnosti planiranja, praćenja i reguliranja ponašanja - koji omogućuju djeci da odgovaraju adaptivno na nesreće i napreduju. Ova kombinacija odnosa podrške, prilagodljivog stvaranja vještina i pozitivnih iskustava temelj je otpornosti.

Djeca koja se dobro suoče s ozbiljnim teškoćama obično imaju biološku otpornost na nevolje i snažne veze s važnim odraslim osobama u njihovoj obitelji i zajednici. Otpornost je rezultat kombinacije zaštitnih čimbenika.

Ni pojedinačne karakteristike, ni samo socijalno okruženje vjerojatno neće osigurati pozitivne ishode djeci koja su podvrgnuta dugotrajnom toksičnom stresu. Upravo interakcija biologije i okoliša izgrađuje djetetovu sposobnost da se nosi s nevoljama i ukloni prijetnje zdravom razvoju.

U životu svakog djeteta postoje brojne mogućnosti suočavanja sa stresom koji se može podnijeti - a uz pomoć odraslih taj „pozitivni stres“ može biti poticajan rast. S vremenom postajemo sposobniji nositi se sa životnim preprekama i poteškoćama, i fizički i psihički.

Mogućnosti na kojima se temelji otpornost mogu se ojačati u bilo kojoj dobi. Mozak i drugi biološki sustavi najprilagodljiviji su u ranom životu. No, iako njihov razvoj postavlja temelje za širok raspon otpornih ponašanja, nikad nije kasno za izgradnju otpornosti. Aktivnosti promicanja zdravlja koje se odnose na dob mogu značajno poboljšati izglede da se pojedinac oporavi od iskustava koji potiču stres. Na primjer, redovita tjelesna vježba, metode smanjenja stresa i izgradnja vještine samoregulacije mogu poboljšati sposobnosti djece i odraslih da se nose sa stresom, prilagođavaju se, pa čak i spriječiti nevolje u njihovom životu. Svi mi možemo razviti otpornost, a možemo pomoći i djeci da je razviju. Odrasli koji jačaju ove vještine u sebi mogu bolje modelirati zdravo ponašanje svoje djece, poboljšavajući tako otpornost nove generacije.

"Način na koji razgovaramo s djecom postaje njihov unutarnji glas."

Peggy O’Mara

Sram je intenzivno bolan osjećaj ili iskustvo vjerovanja da smo loši i prema tome nedostojni ljubavi i pripadnosti.
Kako izgleda i zvuči posramljivanje?

Prema autoru Robinu Grille posramljivanje čini da se dijete osjeća loše zbog osjećaja, želje ili potrebe koje izražava.

Može imati razne oblike, a  evo nekoliko svakodnevnih primjera:
Spuštanje: "Ti si zločesti dječak!", "Ponašaš se kao sebično dijete!", "Ti si razmaženo derište!"
Moraliziranje: "Dobri dječaci se ne ponašaju tako.", "Bila si loša djevojčica."
Očekivanja na temelju dobi: "Odrasti!", "Prestani se ponašati kao beba!", "Veliki dječaci ne plaču".
Očekivanja zasnovana na spolu: "Trebaš to napraviti snažnije/oštrije!", "Ne budi tako popustljiv!”, “Djevojčice sjede mirno!", “Plačeš kao da si djevojčica”.
Očekivanje temeljeno na kompetencijama: "Ti si beskoristan!", “Ti ništa ne znaš završiti sam”.
Usporedba: "Zašto ne možeš biti više takav i takav?", "Niti jedno od ostale djece ne ponaša se poput tebe", “Ja sam u tvojim godinama već znala kako se to radi”.

Ponižavanje kod djece izaziva strah, a grubo i kritičko roditeljstvo će kod djece razvijati osjećaj srama i sklonost perfekcionizmu. Djeca koju se često posramljuje, odrastaju osjećajući se nevoljeno, neželjeno i uplašeno. Razvijaju negativne unutarnje poruke i kao odrasle osobe se često osjećaju "nedovoljno dobro".

Ono što često zbunjuje roditelje jest pitanje kako disciplinirati svoje dijete, bez da potičemo osjećaj srama. Sram nikada nije koristan ili produktivan. Prema Rene Brown razlika između srama i krivnje presudna je u svemu što radimo, od toga kako odgajamo djecu do toga kako se prema njima odnose u školi.

A razlika je vrlo jednostavna:
Krivnja: "Napravio sam nešto loše".
Sram: "Ja sam loš."

Bez obzira s kojim se izazovima u ponašanju trenutno suočavate,  poruka srama nije poruka koju želite poslati svojoj djeci.
Ono što UVIJEK možemo je modelirati ponašanje koje želimo od naše djece. Djeca nas traže smjernice kako bi znala što je društveno prihvatljivo. Dakle, ako imaju impuls napraviti nešto što se očito ne radi u vašoj kući, npr. pljunuti na pod, naučit će obuzdati svoj impuls da to učine. Time što postavljamo pravila kojih se svi pridržavamo razvija njihovu unutarnju kočnicu. Suprotno tome, ako vide da se i sami neprihvatljivo ponašate (vičete, svađate se ili npr. igrate video igrice u bilo koje doba dana), poruka koju šaljete je da su ta ponašanja u redu i dijete će ih oponašati.

Kad vas djeca odluče ne poslušati, razgovarajte o njihovim izborima i onome što sljedeći put mogu učiniti drugačije.
Evo nekoliko primjera pozitivnih riječi i fraza koje možete koristiti:
"Volio bih da mi kažeš što se dogodilo." Odvojite nekoliko minuta da saslušate svoje dijete prije nego što odgovorite.
"Kakav je to bio osjećaj za tebe?" Pomozite djetetu da prepozna osjećaje povezane s događajima koji su se dogodili. To može uključivati bijes, strah, usamljenost, iznenađenje i druge velike osjećaje.
"Što si mogao učiniti drugačije?" U idealnom slučaju želite da vaše dijete samo imenuje alternative koje bi mogle biti učinkovitije. U ovom trenutku važno je potvrditi ideje koje su mogle biti učinkovite. Ideja je osnažiti vaše dijete strategijama za "sljedeći put", umjesto da sramotite svoje dijete što nije izabralo te mogućnosti prvi put.
"Što ćeš učiniti sljedeći put?" Učvrstite snagu riječi vašeg djeteta pomažući mu da imenuje glavnu strategiju.
"Kako mogu pomoći?" Čak i ako ništa praktično ne možete učiniti, pomoći će djetetu da čuje kako dajete istinsku ponudu za pomoć.

Kada dijete odrasta u empatičnom domu punom ljubavi i razumijevanja, uči znati svoju vrijednost i zahtijevat će poštovanje od sebe i drugih.

U nastavku je kratka vježba kojom djeci možemo objasniti kako osjećamo emocije.

Naš mozak i naše tijelo imaju 3 zone! Crvenu, zelenu i plavu!  Jesi li znao/la da osjećaji nisu loši ili dobri? Svi ih osjećamo u različitim situacijama!

Kad sam u crvenoj zoni, osjećam se preplavljeno. Želim vikati, trčati i udarati.
Kad sam u zelenoj zoni mogu se nositi sa svojim osjećajima i raditi ono što trebam.
Kad sam u plavoj zoni osjećam se umorno, bezvoljno i ne mogu se povezati s drugima.

Naši osjećaji nisu uvijek isti. Naši se osjećaji mijenjaju i prelaze iz jedne zone u drugu.
Što možemo s osjećajima iz crvene i plave zone koji su nam teški? Možemo ih prepoznati, izraziti na siguran način, razgovarati o njima, zapisati ih u dnevnik ili ih nacrtati. Ponekad nam treba pomoć odraslih da iz crvene ili plave zone prijeđemo u zelenu u kojoj se najbolje osjećamo.

U prilogu na slici su primjeri različitih osjećaja koje možemo svrstati u zone i djeci dati kao primjer i naravno, možete smisliti i svoje primjere sa situacijama koje ste zajedno prošli.