Kako pomoći djeci da se nose s promjenama?

Prijelaz je razdoblje promjene s jedne značajne faze ili iskustva na drugu. Kako djeca odrastaju i razvijaju se, neizbježno doživljavaju brojne različite prijelaze i značajne događaje koji na njih mogu utjecati na različite načine.

Ljudi se općenito oslanjaju na svoje navike, naučene obrasce i utabane puteve. To pridonosi našem osjećaju sigurnosti, a periodi promjena od nas iziskuju više energije. Stoga ne čudi što je i djeci teško prelaziti između aktivnosti, mjesta i predmeta koji su im u fokusu. Mnogi od ovih prijelaza/značajnih događaja zajednički su većini djece i obično se mogu predvidjeti ili očekivati, dok drugi mogu biti nepredviđeni ili neočekivani. U svim slučajevima dok su djeca mala trebat će našu pomoć kako bi se nosila s tim promjenama u svom životu. Važno je zapamtiti da je tranzicija proces, a ne jednokratni događaj. Potrebno je unaprijed pažljivo planirati kako bi se predvidjele i zadovoljile potrebe djeteta i njegove obitelji dok ulaze u ovu nepoznatu fazu.

Koji su prijelazi bitni za dijete?

Četiri su glavna područja razvoja na koja prijelazi mogu utjecati: emocije, tijelo, um i fiziologija. 
Sve bebe doživljavaju neke uobičajene prijelaze, na primjer odvikavanje od čvrste hrane, napredovanje od puzanja do hodanja ili prelazak s potrebnih pelena na korištenje toaleta.

No, djeca mogu biti i emocionalno pogođena nizom osobnih iskustava.
Kada dođe novi brat ili sestra dolazi do promjene u obiteljskoj strukturi, a djeca se tome trebaju prilagoditi. Iako je rođenje novog brata i sestre obično uzbudljiv obiteljski događaj, nije rijetkost da dijete postane nesigurno i zabrinuto za svoje mjesto u obitelji. Mogu se naljutiti, imati povećanu potrebu za naklonošću, regresirati u ponašanju ili razviti nisko samopouzdanje.
Preseljenje u novi dom vjerojatno će uznemiriti malu djecu jer će to utjecati na poznatu okolinu i rutinu. Dok se ne naviknu na svoj novi dom i rutinu, djeca mogu biti zbunjena i osjećati se nesigurno. 
Odvajanje i razvod roditelja, tugovanje i opraštanje od bliskih osoba (npr. radi selidbe) također su emocionalno iscrpljujuće promjene.

Intelektualne promjene mogu uključivati prijelaz iz vrtića u osnovnu školu ili kasnije iz osnovne u srednju školu. Ovo je vrlo značajna promjena za djecu. Djeca će morati razvijati privrženost i odnose s novim odraslim osobama i vršnjacima. U školi ima više djece i odraslih i obično je to veći prostor. Novo okruženje izgledat će i djelovati drugačije. Djeca će se morati prilagođavati novoj dnevnoj rutini i promjeni fokusa kako se sve više uvodi formalnije poučavanje i učenje. To može izazvati anksioznost kod neke djece i može biti stresno i za djecu i za roditelje. Može utjecati na ponašanje djece i njihov odnos s drugima. Mogu izgubiti apetit, izgubiti koncentraciju, postati povučeni ili uzrujani/uplakani ili se iznenada još više vezati za roditelje.

Dugotrajno pogoršano zdravstveno stanje ili pubertet primjeri su životnih događaja tj. prijelaza koji mogu utjecati na fiziološki razvoj.

Za neku djecu veliki prijelaz predstavlja i odlazak na ljetovanje, ponovni povratak kući i vraćanje u staru rutinu. 

Kako izgledaju poteškoće s prijelazima?

One se mogu očitovati na više načina, ovisno o djetetu i okruženju. Može se javiti otpor, izbjegavanje, ometanje, pregovaranje ili potpuni slom.
Neka djeca će u trenutku prijelaza izgledati i ponašati se uobičajeno, jer su naučili da uspješno odgađaju reakciju ili izbjegavaju činjenicu da se događa prijelaz. Kod njih ćemo promjene u ponašanju, ponekad i vrlo suptilne, vidjeti s vremenskim odmakom.

Kako pomoći djeci da prijelazi lakše prođu?

Stvorite svoje rutine! Ako dijete ne želi prijelaz jer mu se sviđa dosljednost, rutina i struktura, tada unesite dosljednost, rutinu i strukturu u sam proces promjene. Na primjer, na more idemo na isto mjesto, uvijek se vozimo istim trajektom i brojimo otoke koje vidimo putem, spakirat ćemo stvari u istu torbu i sl.
Za prijelaze koji će se događati svaki dan, poput isključivanja telefona prije odlaska u krevet, dosljedne rutine mogu imati veliku korist. Na primjer, rutina pred spavanje može se činiti kao nešto samo za malu djecu, ali postojanje predvidljive strukture može biti ohrabrujuće i korisno čak i za stariju djecu (i odrasle!).

Pregled aktivnosti i odbrojavanje su važni!  Uz rutine su također ključni pregled i odbrojavanje. Ujutro možemo zajedno dogovarati kako će dan izgledati, izraditi rasporede za tjedan, upisati važne događaje u godišnji kalendar i sl.
Za pojedinu aktivnost prije svakog prijelaza djetetu navedite vremenski okvir i opis onoga što će se dogoditi zajedno s odbrojavanjem (npr. za 20 minuta, zatim 10, pa 5, ugasit ćemo crtić i krenuti u kupaonicu).

Zabava, ples i pjesme olakšavaju svakodnevnu rutinu! Pjesme mogu biti posebno učinkoviti alati za pomoć u provedbi rutina i olakšavanju prijelaza, pogotovo za mlađu djecu. Postoji bezbroj pjesama koje se mogu pronaći (i izmisliti!) koje odgovaraju različitim situacijama, od vezivanja cipela do pranja zubi. Ako tome dodamo intimne smiješne fore koje samo mi znamo, pokret i ples, djeca će puno lakše prihvatiti monotone radnje koje radimo svaki dan.

Vizualni znakovi mogu pomoći! Neka djeca mogu imati koristi od vizualnih znakova. Mogućnost korištenja crteža i drugih vizualnih objašnjena onoga što možemo očekivati ​​od određenog prijelaza ili koraka koji su uključeni može nekim ljudima neizmjerno pomoći. Npr. izrada rasporeda i postera te njihovo postavljanje na vidljivo mjesto kao podsjetnik na prijelaz koji slijedi, mogu djeci biti velika pomoć.

Privucite djetetovu pažnju! Važno je uspostaviti vezu s djetetom kako biste bili sigurni da imate njegovu pažnju i da prima informacije. To bi moglo značiti kontakt očima, sjedeći pored djeteta i u njegovoj razini, s rukom na ramenu, ili tražeći od njih da ponove ono što ste rekli. Jednostavno vikanje na njih s druge strane prostorije i pretpostavka da je to dijete čulo neće uspjeti i samo će dovesti do frustracije s obje strane.
Korisno je koristiti i “mi” formulaciju. Npr. možemo reći: “Sad ćemo se obući”, dok uzimate jaknu i dodajete je djetetu.

Prijelazi su pokretači jakih reakcija za mnogobrojnu djecu. Koji roditelj nije naišao na otpor djeteta kada mu kažete da prestane igrati videoigricu? No, prijelazi su posebno teški za djecu s emocionalnim i razvojnim problemima. Djeca koja se nose s autizmom, ADHD-om i drugim poteškoćama posebno trebaju pomoć odraslih kada se odstupa od svakodnevne rutine ili kada prelazimo iz jedne aktivnosti u drugu. 

I malima i velikima želim sreću u prijelazu na rujanske obaveze, a od 01.09. Centar LILA otvara vrata svoje igraonice i savjetovališta. Vidimo se uskoro!

Igra je sastavni dio svakog djetinjstva, a dijete raste i razvija se igrajući se. Dijete kroz igru uči o sebi i o svijetu koji ga okružuje. Kroz igru dijete izražava svoj unutarnji svijet koji ne može izraziti na drukčiji način. Igra ima značajnu ulogu u svim aspektima razvoja djeteta te funkciju pripreme djeteta za svijet odraslih i usvajanja životnih vještina. U igri dijete testira svoje ponašanje, regulira ga i prilagođava, prima povratnu informaciju iz okoline te gradi sliku o sebi.

Jeste li znali da postoji mnogo različitih vrsti igre? Neke od njih su:
Funkcionalna igra - pojavljuju veoma rano i one prevladavaju u periodu novorođenčeta i ranom predškolskom uzrastu. To su prve igre u kojima dijete nešto koristi ili isprobava i tako razvija svoje sposobnosti (funkcije), npr. djeca tresu zvečkom, guraju loptu, bacaju predmete na pod.
Samostalna igra - to je vrsta igre kada se dijete igra samo. To obično počinje oko 2-3 godine, ali ova vrsta igre može biti uobičajena i kod djece koja su anksiozna ili stidljiva.
Promatranje - ova vrsta igre je kada dijete gleda druge, ali ne sudjeluje. To se također može primijetiti kod stidljive ili anksiozne djece. Često su im trebali dodatno vrijeme za zagrijavanje i gledanje što se događa prije nego se igraju.
Konstruktivna igra - javlja se već u trećoj godini, a najzastupljenija je oko šeste godine djeteta. Primjeri ovih igara su crtanje, gradnja, izrada predmeta od gline, plastelina i sličnih materijala, pravljenje igračaka od papira, itd.
Igre s pravilima - ovo su igre koje uključuju pravila i naizmjenično igranje. Ove su igre odlične za razvijanje samokontrole, kao i socijalnih vještina. Ova vrsta igara pojavljuje se najčešće pojavljuje nakon pete godine i dominantna je u pripremnom predškolskom uzrastu. Djeca se kroz ovu vrstu igre uče poštivanju pravila te kako se nositi s uspjehom ili neuspjehom.
Asocijativna igra - ova vrsta igre je kada se djeca igraju odvojeno, ali su povezana s onim što svako radi. Na primjer, svaka gradi svoje ceste koje će biti u istom imaginarnom gradu.
Suradnička igra - ova vrsta igre je kada djeca rade i igraju se zajedno. Tu počinju temelji socijalnih vještina.
Usporedna igra - ovo se najčešće događa kod djece predškolske dobi kada će se igrati jedno pored drugog, ali ne zajedno. To znači da svi imaju svoju igru ​​koja se događa, ali se igraju jedan kraj drugog. Ova vrsta igre je važna jer pomaže u izgradnji komunikacijskih i društvenih vještina.
Fizička igra - prisutna je kada se djeca igraju vani i koriste velike, pa čak i fine motoričke sposobnosti. Ovo je sjajno za razvoj mozga i sveukupnu aktivnost i razvoj.
Simbolička igra i igre pretvaranja - ovo je vrijeme kada djeca eksperimentiraju i pretvaraju se da su bilo koji stvarni ili zamišljeni lik. To može biti izvrsno za razvoj jezika, govora i mašte, a počinje se javljati između četvrte i šeste godine. U ovom obliku suradničke igre djeca mogu zamišljati i svoje i tuđe emocije u različitim izmišljenim odnosima i scenarijima.
Komplementarna i uzajamna igra – vrsta socijalne aktivne igre u kojoj dijete “uzima i daje” (ulovi me – ulovit ću te; skrij
se – traži…).

Dijete kroz igru manifestira svoj unutarnji svijet, što nam pomaže u terapiji igrom koju koristimo u tretmanu emocionalnih problema i poteškoća u ponašanju kod djece. Neki drugi terapijski oblici nisu učinkoviti ili primjereni djeci zato što dijete nema mogućnosti verbalne ekspresije, apstraktnog mišljenja te razumijevanja kompleksnih verbalnih konstrukcija, motiva i osjećaja. Kroz igru dijete prirodno pokazuje sebe, a terapiju igrom možemo opisati i kao oblik komunikacije između djeteta  i  terapeuta.  Koristeći  se ponuđenim materijalom  za igru  na  direktan  ili  simboličan  način  dijete pokazuje svoje osjećaje i misli mnogo uspješnije u odnosu na verbalnu ekspresiju.

Što nam pomaže da se bolje nosimo s poteškoćama?

Pomaganje našoj djeci da se snađu u stresovima i napetostima svakodnevnog života važnije je danas nego ikad prije. Podaci koje je u studenom prošle godine objavila Brtitanska zdravstvena organizacija pokazuju zabrinjavajući porast problema mentalnog zdravlja djece i mladih. Jedno od osam djece u Engleskoj u dobi između pet i 19 godina ima dijagnosticirane probleme mentalnog zdravlja.

Otpornost je sposobnost da prevladamo teška iskustva i kroz njih razvijamo pozitivne vještine nošenja s poteškoćama u budućnosti. Naš mozak kontinuirano reagira na informacije oko nas, tako da se otpornost može učiti, modelirati i njegovati u bilo kojoj dobi.

Današnje obitelji, posebno djeca, pod ogromnim su stresom koji utječe na fizičko i psihičko zdravlje. U današnjem okruženju djeca i tinejdžeri trebaju razviti snage, steći vještine za suočavanje s izazovima, oporaviti se od teškoća i biti spremni za budućnost. Moraju biti otporni kako bi uspjeli u životu.

Djeca će imati različite razine otpornosti i različite načine reagiranja i oporavka od stresnih situacija. Oni će također pokazati različita ponašanja kada zahtjevi koji im se postavljaju nadmašuju njihove sposobnosti da se s njima nose.

Izgradnja otpornosti - sposobnost dobrog prilagođavanja nevoljama, traumama, tragedijama, prijetnjama ili čak značajnim izvorima stresa - može pomoći djeci u upravljanju stresom i osjećajem tjeskobe i nesigurnosti. Međutim, to što su otporni ne znači da djeca neće imati poteškoća ili nevolja. Emocionalna bol i tuga su uvijek prisutni kada prođemo kroz veliku traumu ili osobni gubitak, ili čak i kad čujemo za tuđi gubitak ili traumu.

Najčešći faktor za djecu koja razvijaju otpornost je barem jedan stabilan i predan odnos s roditeljem koji pruža podršku, skrbnikom ili drugom odraslom osobom. Ti odnosi grade ključne kapacitete - poput sposobnosti planiranja, praćenja i reguliranja ponašanja - koji omogućuju djeci da odgovaraju adaptivno na nesreće i napreduju. Ova kombinacija odnosa podrške, prilagodljivog stvaranja vještina i pozitivnih iskustava temelj je otpornosti.

Djeca koja se dobro suoče s ozbiljnim teškoćama obično imaju biološku otpornost na nevolje i snažne veze s važnim odraslim osobama u njihovoj obitelji i zajednici. Otpornost je rezultat kombinacije zaštitnih čimbenika.

Ni pojedinačne karakteristike, ni samo socijalno okruženje vjerojatno neće osigurati pozitivne ishode djeci koja su podvrgnuta dugotrajnom toksičnom stresu. Upravo interakcija biologije i okoliša izgrađuje djetetovu sposobnost da se nosi s nevoljama i ukloni prijetnje zdravom razvoju.

U životu svakog djeteta postoje brojne mogućnosti suočavanja sa stresom koji se može podnijeti - a uz pomoć odraslih taj „pozitivni stres“ može biti poticajan rast. S vremenom postajemo sposobniji nositi se sa životnim preprekama i poteškoćama, i fizički i psihički.

Mogućnosti na kojima se temelji otpornost mogu se ojačati u bilo kojoj dobi. Mozak i drugi biološki sustavi najprilagodljiviji su u ranom životu. No, iako njihov razvoj postavlja temelje za širok raspon otpornih ponašanja, nikad nije kasno za izgradnju otpornosti. Aktivnosti promicanja zdravlja koje se odnose na dob mogu značajno poboljšati izglede da se pojedinac oporavi od iskustava koji potiču stres. Na primjer, redovita tjelesna vježba, metode smanjenja stresa i izgradnja vještine samoregulacije mogu poboljšati sposobnosti djece i odraslih da se nose sa stresom, prilagođavaju se, pa čak i spriječiti nevolje u njihovom životu. Svi mi možemo razviti otpornost, a možemo pomoći i djeci da je razviju. Odrasli koji jačaju ove vještine u sebi mogu bolje modelirati zdravo ponašanje svoje djece, poboljšavajući tako otpornost nove generacije.

"Način na koji razgovaramo s djecom postaje njihov unutarnji glas."

Peggy O’Mara

Sram je intenzivno bolan osjećaj ili iskustvo vjerovanja da smo loši i prema tome nedostojni ljubavi i pripadnosti.
Kako izgleda i zvuči posramljivanje?

Prema autoru Robinu Grille posramljivanje čini da se dijete osjeća loše zbog osjećaja, želje ili potrebe koje izražava.

Može imati razne oblike, a  evo nekoliko svakodnevnih primjera:
Spuštanje: "Ti si zločesti dječak!", "Ponašaš se kao sebično dijete!", "Ti si razmaženo derište!"
Moraliziranje: "Dobri dječaci se ne ponašaju tako.", "Bila si loša djevojčica."
Očekivanja na temelju dobi: "Odrasti!", "Prestani se ponašati kao beba!", "Veliki dječaci ne plaču".
Očekivanja zasnovana na spolu: "Trebaš to napraviti snažnije/oštrije!", "Ne budi tako popustljiv!”, “Djevojčice sjede mirno!", “Plačeš kao da si djevojčica”.
Očekivanje temeljeno na kompetencijama: "Ti si beskoristan!", “Ti ništa ne znaš završiti sam”.
Usporedba: "Zašto ne možeš biti više takav i takav?", "Niti jedno od ostale djece ne ponaša se poput tebe", “Ja sam u tvojim godinama već znala kako se to radi”.

Ponižavanje kod djece izaziva strah, a grubo i kritičko roditeljstvo će kod djece razvijati osjećaj srama i sklonost perfekcionizmu. Djeca koju se često posramljuje, odrastaju osjećajući se nevoljeno, neželjeno i uplašeno. Razvijaju negativne unutarnje poruke i kao odrasle osobe se često osjećaju "nedovoljno dobro".

Ono što često zbunjuje roditelje jest pitanje kako disciplinirati svoje dijete, bez da potičemo osjećaj srama. Sram nikada nije koristan ili produktivan. Prema Rene Brown razlika između srama i krivnje presudna je u svemu što radimo, od toga kako odgajamo djecu do toga kako se prema njima odnose u školi.

A razlika je vrlo jednostavna:
Krivnja: "Napravio sam nešto loše".
Sram: "Ja sam loš."

Bez obzira s kojim se izazovima u ponašanju trenutno suočavate,  poruka srama nije poruka koju želite poslati svojoj djeci.
Ono što UVIJEK možemo je modelirati ponašanje koje želimo od naše djece. Djeca nas traže smjernice kako bi znala što je društveno prihvatljivo. Dakle, ako imaju impuls napraviti nešto što se očito ne radi u vašoj kući, npr. pljunuti na pod, naučit će obuzdati svoj impuls da to učine. Time što postavljamo pravila kojih se svi pridržavamo razvija njihovu unutarnju kočnicu. Suprotno tome, ako vide da se i sami neprihvatljivo ponašate (vičete, svađate se ili npr. igrate video igrice u bilo koje doba dana), poruka koju šaljete je da su ta ponašanja u redu i dijete će ih oponašati.

Kad vas djeca odluče ne poslušati, razgovarajte o njihovim izborima i onome što sljedeći put mogu učiniti drugačije.
Evo nekoliko primjera pozitivnih riječi i fraza koje možete koristiti:
"Volio bih da mi kažeš što se dogodilo." Odvojite nekoliko minuta da saslušate svoje dijete prije nego što odgovorite.
"Kakav je to bio osjećaj za tebe?" Pomozite djetetu da prepozna osjećaje povezane s događajima koji su se dogodili. To može uključivati bijes, strah, usamljenost, iznenađenje i druge velike osjećaje.
"Što si mogao učiniti drugačije?" U idealnom slučaju želite da vaše dijete samo imenuje alternative koje bi mogle biti učinkovitije. U ovom trenutku važno je potvrditi ideje koje su mogle biti učinkovite. Ideja je osnažiti vaše dijete strategijama za "sljedeći put", umjesto da sramotite svoje dijete što nije izabralo te mogućnosti prvi put.
"Što ćeš učiniti sljedeći put?" Učvrstite snagu riječi vašeg djeteta pomažući mu da imenuje glavnu strategiju.
"Kako mogu pomoći?" Čak i ako ništa praktično ne možete učiniti, pomoći će djetetu da čuje kako dajete istinsku ponudu za pomoć.

Kada dijete odrasta u empatičnom domu punom ljubavi i razumijevanja, uči znati svoju vrijednost i zahtijevat će poštovanje od sebe i drugih.

U nastavku je kratka vježba kojom djeci možemo objasniti kako osjećamo emocije.

Naš mozak i naše tijelo imaju 3 zone! Crvenu, zelenu i plavu!  Jesi li znao/la da osjećaji nisu loši ili dobri? Svi ih osjećamo u različitim situacijama!

CRVENA ZONA: Ljutnja, bijes, frustracija, nervoza...
ZELENA ZONA: Sigurnost, zadovoljstvo, sreća, zahvalnost…
PLAVA ZONA: Tuga, povrijeđenost, potištenost, bezvoljnost...

Kad sam u crvenoj zoni, osjećam se preplavljeno. Želim vikati, trčati i udarati.
Kad sam u zelenoj zoni mogu se nositi sa svojim osjećajima i raditi ono što trebam.
Kad sam u plavoj zoni osjećam se umorno, bezvoljno i ne mogu se povezati s drugima.

Naši osjećaji nisu uvijek isti. Naši se osjećaji mijenjaju i prelaze iz jedne zone u drugu.
Što možemo s osjećajima iz crvene i plave zone koji su nam teški? Možemo ih prepoznati, izraziti na siguran način, razgovarati o njima, zapisati ih u dnevnik ili ih nacrtati. Ponekad nam treba pomoć odraslih da iz crvene ili plave zone prijeđemo u zelenu u kojoj se najbolje osjećamo.

U prilogu na slici su primjeri različitih osjećaja koje možemo svrstati u zone i djeci dati kao primjer i naravno, možete smisliti i svoje primjere sa situacijama koje ste zajedno prošli.

chevron-down linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram