Što nam pomaže da se bolje nosimo s poteškoćama?

Pomaganje našoj djeci da se snađu u stresovima i napetostima svakodnevnog života važnije je danas nego ikad prije. Podaci koje je u studenom prošle godine objavila Brtitanska zdravstvena organizacija pokazuju zabrinjavajući porast problema mentalnog zdravlja djece i mladih. Jedno od osam djece u Engleskoj u dobi između pet i 19 godina ima dijagnosticirane probleme mentalnog zdravlja.

Otpornost je sposobnost da prevladamo teška iskustva i kroz njih razvijamo pozitivne vještine nošenja s poteškoćama u budućnosti. Naš mozak kontinuirano reagira na informacije oko nas, tako da se otpornost može učiti, modelirati i njegovati u bilo kojoj dobi.

Današnje obitelji, posebno djeca, pod ogromnim su stresom koji utječe na fizičko i psihičko zdravlje. U današnjem okruženju djeca i tinejdžeri trebaju razviti snage, steći vještine za suočavanje s izazovima, oporaviti se od teškoća i biti spremni za budućnost. Moraju biti otporni kako bi uspjeli u životu.

Djeca će imati različite razine otpornosti i različite načine reagiranja i oporavka od stresnih situacija. Oni će također pokazati različita ponašanja kada zahtjevi koji im se postavljaju nadmašuju njihove sposobnosti da se s njima nose.

Izgradnja otpornosti - sposobnost dobrog prilagođavanja nevoljama, traumama, tragedijama, prijetnjama ili čak značajnim izvorima stresa - može pomoći djeci u upravljanju stresom i osjećajem tjeskobe i nesigurnosti. Međutim, to što su otporni ne znači da djeca neće imati poteškoća ili nevolja. Emocionalna bol i tuga su uvijek prisutni kada prođemo kroz veliku traumu ili osobni gubitak, ili čak i kad čujemo za tuđi gubitak ili traumu.

Najčešći faktor za djecu koja razvijaju otpornost je barem jedan stabilan i predan odnos s roditeljem koji pruža podršku, skrbnikom ili drugom odraslom osobom. Ti odnosi grade ključne kapacitete - poput sposobnosti planiranja, praćenja i reguliranja ponašanja - koji omogućuju djeci da odgovaraju adaptivno na nesreće i napreduju. Ova kombinacija odnosa podrške, prilagodljivog stvaranja vještina i pozitivnih iskustava temelj je otpornosti.

Djeca koja se dobro suoče s ozbiljnim teškoćama obično imaju biološku otpornost na nevolje i snažne veze s važnim odraslim osobama u njihovoj obitelji i zajednici. Otpornost je rezultat kombinacije zaštitnih čimbenika.

Ni pojedinačne karakteristike, ni samo socijalno okruženje vjerojatno neće osigurati pozitivne ishode djeci koja su podvrgnuta dugotrajnom toksičnom stresu. Upravo interakcija biologije i okoliša izgrađuje djetetovu sposobnost da se nosi s nevoljama i ukloni prijetnje zdravom razvoju.

U životu svakog djeteta postoje brojne mogućnosti suočavanja sa stresom koji se može podnijeti - a uz pomoć odraslih taj „pozitivni stres“ može biti poticajan rast. S vremenom postajemo sposobniji nositi se sa životnim preprekama i poteškoćama, i fizički i psihički.

Mogućnosti na kojima se temelji otpornost mogu se ojačati u bilo kojoj dobi. Mozak i drugi biološki sustavi najprilagodljiviji su u ranom životu. No, iako njihov razvoj postavlja temelje za širok raspon otpornih ponašanja, nikad nije kasno za izgradnju otpornosti. Aktivnosti promicanja zdravlja koje se odnose na dob mogu značajno poboljšati izglede da se pojedinac oporavi od iskustava koji potiču stres. Na primjer, redovita tjelesna vježba, metode smanjenja stresa i izgradnja vještine samoregulacije mogu poboljšati sposobnosti djece i odraslih da se nose sa stresom, prilagođavaju se, pa čak i spriječiti nevolje u njihovom životu. Svi mi možemo razviti otpornost, a možemo pomoći i djeci da je razviju. Odrasli koji jačaju ove vještine u sebi mogu bolje modelirati zdravo ponašanje svoje djece, poboljšavajući tako otpornost nove generacije.

Način na koji razgovaramo s djecom postaje njihov unutarnji glas.

Peggy O’Mara

Sram je intenzivno bolan osjećaj ili iskustvo vjerovanja da smo loši i prema tome nedostojni ljubavi i pripadnosti.

Kako izgleda i zvuči posramljivanje?

“Posramljivanje čini da se dijete osjeća loše zbog osjećaja, želje ili potrebe koje izražava.”(Robin Grille)

Može imati razne oblike, a  evo nekoliko svakodnevnih primjera:

Ponižavanje kod djece izaziva strah, a grubo i kritičko roditeljstvo će kod djece razvijati osjećaj srama i sklonost perfekcionizmu. Djeca koju se često posramljuje, odrastaju osjećajući se nevoljeno, neželjeno i uplašeno. Razvijaju negativne unutarnje poruke i kao odrasle osobe se često osjećaju "nedovoljno dobro".

Ono što često zbunjuje roditelje jest pitanje kako disciplinirati svoje dijete, bez da potičemo osjećaj srama. Sram nikada nije koristan ili produktivan. Prema Rene Brown razlika između srama i krivnje presudna je u svemu što radimo, od toga kako odgajamo djecu do toga kako se prema njima odnose u školi.

A razlika je vrlo jednostavna:

Krivnja: "Napravio sam nešto loše".

Sram: "Ja sam loš."

Bez obzira s kojim se izazovima u ponašanju trenutno suočavate,  poruka srama nije poruka koju želite poslati svojoj djeci.

Ono što UVIJEK možemo je modelirati ponašanje koje želimo od naše djece. Djeca nas traže smjernice kako bi znala što je društveno prihvatljivo. Dakle, ako imaju impuls napraviti nešto što se očito ne radi u vašoj kući, npr. pljunuti na pod, naučit će obuzdati svoj impuls da to učine. Time što postavljamo pravila kojih se svi pridržavamo razvija njihovu unutarnju kočnicu. Suprotno tome, ako vide da se i sami neprihvatljivo ponašate (vičete, svađate se ili npr. igrate video igrice u bilo koje doba dana), poruka koju šaljete je da su ta ponašanja u redu i dijete će ih oponašati.

Kad vas djeca odluče ne poslušati, razgovarajte o njihovim izborima i onome što sljedeći put mogu učiniti drugačije.

 Evo nekoliko primjera pozitivnih riječi i fraza koje možete koristiti:

"Volio bih da mi kažeš što se dogodilo." Odvojite nekoliko minuta da saslušate svoje dijete prije nego što odgovorite.

"Kakav je to bio osjećaj za tebe?" Pomozite djetetu da prepozna osjećaje povezane s događajima koji su se dogodili. To može uključivati bijes, strah, usamljenost, iznenađenje i druge velike osjećaje.

"Što si mogao učiniti drugačije?" U idealnom slučaju želite da vaše dijete samo imenuje alternative koje bi mogle biti učinkovitije. U ovom trenutku važno je potvrditi ideje koje su mogle biti učinkovite. Ideja je osnažiti vaše dijete strategijama za "sljedeći put", umjesto da sramotite svoje dijete što nije izabralo te mogućnosti prvi put.

"Što ćeš učiniti sljedeći put?" Učvrstite snagu riječi vašeg djeteta pomažući mu da imenuje glavnu strategiju.

"Kako mogu pomoći?" Čak i ako ništa praktično ne možete učiniti, pomoći će djetetu da čuje kako dajete istinsku ponudu za pomoć.

Kada dijete odrasta u empatičnom domu punom ljubavi i razumijevanja, uči znati svoju vrijednost i zahtijevat će poštovanje od sebe i drugih.

U nastavku je kratka vježba kojom djeci možemo objasniti kako osjećamo emocije.

Naš mozak i naše tijelo imaju 3 zone! Crvenu, zelenu i plavu!  Jesi li znao/la da osjećaji nisu loši ili dobri? Svi ih osjećamo u različitim situacijama!

Kad sam u crvenoj zoni, osjećam se preplavljeno. Želim vikati, trčati i udarati.
Kad sam u zelenoj zoni mogu se nositi sa svojim osjećajima i raditi ono što trebam.
Kad sam u plavoj zoni osjećam se umorno, bezvoljno i ne mogu se povezati s drugima.

Naši osjećaji nisu uvijek isti. Naši se osjećaji mijenjaju i prelaze iz jedne zone u drugu.
Što možemo s osjećajima iz crvene i plave zone koji su nam teški? Možemo ih prepoznati, izraziti na siguran način, razgovarati o njima, zapisati ih u dnevnik ili ih nacrtati. Ponekad nam treba pomoć odraslih da iz crvene ili plave zone prijeđemo u zelenu u kojoj se najbolje osjećamo.

U prilogu na slici su primjeri različitih osjećaja koje možemo svrstati u zone i djeci dati kao primjer i naravno, možete smisliti i svoje primjere sa situacijama koje ste zajedno prošli.

chevron-down linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram