Američki neuroznanstvenik Paul D. MacLean sa Sveučilišta Yale i Američkog nacionalnog instituta za mentalno zdravlje formulirao je model mozga šezdesetih godina, opisujući mozak u smislu tri različite strukture koje su se pojavile evolucijskim putem. Iako je ovaj model vrlo pojednostavljeno objašnjenje moždane aktivnosti i organizacije, pruža lako razumljivo objašnjenje hijerarhije moždanih funkcija.

Prema njegovom trostrukom modelu mozga, najstariji moždani sloj, naziva se primitivni mozak reptila, a čine ga moždano deblo, mali mozak i bazalni gangliji. Primitivne moždane strukture najvažnije su za vitalne funkcije preživljavanje isjedište su urođenih, stereotipnih obrazaca ponašanja, najvažnijih za opstanak i preživljavanje (srčani ritam, disanje, tjelesna temperatura, ritam spavanja i budnosti; refleksna i instinktivna ponašanja kao što su hranjenje, agresivnost i reprodukcija).

Slijedi mozak sisavaca ili limbički mozak kojeg čine strukture limbičkog sustava, a povezan je s emocijama i emocionalnim odgovorima kao i s određenim društvenim ponašanjima. Ključni dijelovi limbičkog sustava su hipokampus, amigdala i hipotalamus. Oni tvore vrlo brz podsvjesni sustav procjene i odgovora koji nas štiti. To je i reaktivni dio mozga koji pokreće odgovor "borba ili bijeg" na opasnost. Amigdala je poput sustava ranog upozorenja, s motom "sigurnost na prvom mjestu", a vrši vrlo brze, iako ne uvijek točne procjene. Ono što je posebno zanimljivo su situacije kada limbički sustav krivo shvati znakove gdje ne postoji stvarna opasnost, ali tijelo je pokrenulo odgovor na stres.

Evolucijski najmlađi mozak, novi mozak ili mozak razvijenih sisavaca predstavlja najrazvijeniju razinu mozga. To je naš "pametni'' mozak, izvršni dio našeg sustava koji je odgovoran za sve svjesne aktivnosti višeg reda poput jezika, apstraktne misli, mašte i kreativnosti. Također sadrži velik dio našeg sjećanja - ne samo naše biografsko sjećanje, već i sva automatska sjećanja bitna za razgovor, pisanje, hodanje, sviranje klavira i bezbroj drugih poznatih aktivnosti.

Navedeni moždani slojevi razvijaju se iznutra prema van, jedan za drugim i na taj način
kronološki objedinjuju evoluciju životinjskih vrsta od reptila do čovjeka.

Bitno je da limbički mozak može "oteti" novi mozak u slučaju opažene prijetnje, bilo zamišljene ili stvarne. Naš se viši mozak može „isključiti“ jer je prioritet u odgovoru na opasnost reakcija limbičkog sustava, koji je u misiji da nas zaštiti. To znači da se emocionalna stanja se mogu stvarati bez svijesti, a na njih možemo i djelovati bez svijesti o tome što se događa. To nam može spasiti život ili može učiniti da radimo stvari zbog kojih kasnije duboko žalimo. Da bismo osvijestili osjećaje u sebi, da bismo ih svjesno pripazili i razumjeli, moramo ta emocionalna stanja povezati s našim mozgom razvijenih sisavaca.

Poznavanje funkcija glavnih dijelova mozga može nam pomoći da usmjerimo pažnju na načine koji će stvoriti željenu vezu među njima i olakšati djetetu učenje samoregulacije.

Činjenica je da svi ljudi imaju ova tri dijela mozga prisutna pri rođenju, ali se oni kroz djetetov rast različito razvijaju. Jedan vrlo važan dio mozga - novi mozak većim dijelom se ne razvija dok dijete ne napuni tri godine. Podsjećam, radi se o dijelu mozga koji je odgovoran za emocionalnu inteligenciju, našu sposobnost da svijet vidimo s tuđe točke gledišta i upravljamo snažnim emocijama poput bijesa ili straha.
Također, razvoj ovog dijela mozga i mnogih drugih nije nešto što se događa samo prirodno. U velikoj se mjeri oslanja na interakcije drugih, djetetu bliskih osoba. Velik dio djetetovog mozga je "plastičan", tako da rana iskustva imaju formativni učinak na to kako će dalje tumačiti svijet i stvarati odnose kasnije u životu. Interakcije roditelja s djetetom u ranoj dobi pomažu u stvaranju sinapsi i mostova koji djetetu daju zdrava rješenja za teške situacije.

Kada je dijete pretežno u reakciji na stres njegove više moždane funkcije (ili izvršno funkcioniranje) nedovoljno se koriste. Važan aspekt pomaganja u ovoj situaciji je zadovoljavanje fizioloških potreba i jačanje djetetove sposobnosti da se vrati u stanje smirenosti nakon uznemirujućeg događaja.

Kroz interakciju s odraslima dijete može naučiti upravljati svojom unutarnjim nemirom i razviti učinkovite načine opuštanja i samosmirivanja koji će na kraju omogućiti pristup izvršnom funkcioniranju (donošenje odluka, planiranje i organiziranje). Te se vještine mogu naučiti i savladati samo vježbanjem i ponavljanjem. Vježba mora biti iskustvena, jer se sva osjetila moraju aktivirati kako bi pomogla u stvaranju novih neuronskih putova.
Modeliranje ponašanja kroz reakcije roditelja, vježbanje 'željenog ponašanja', igranje uloga, vježbe disanja i relaksacija, borilačke vještine, sport, glazba, ples, umjetnost... Sve to će pomoći vašem djetetu da ojača samoregulaciju i svjesno funkcioniranje.

A terapija igrom je tu za dodatnu pomoć.

Zašto je ponekad teško ostvariti suradnju s djetetom da pospremi igračke, pojede obrok do kraja ili napravi domaću zadaću?
Nema puno misterije oko toga zašto djeca kažu "Ne" uputama i zahtjevima roditelja. Često im takvo ponašanje omogućuje da:
🔎 Privuku pažnju
❌ Izbjegnu zadatak koji ne žele obaviti
👑 Dobiju više osjećaja moći i kontrole

Naravno, više je razloga zbog kojih dijete pruža otpor, od prirodnog pokušaja da pomiče roditeljske granice, do toga da nam ponašanjem govori ono što ne zna riječima. Djeca imaju prirodnu sposobnost da svoje brige, strahove, tjeskobe (pa čak i posljedice traume) izbace iz svog sustava. Djeca prirodno te osjećaje rješavaju razgovorom, iskaljivanjem ljutnje (što može biti i neagresivno), plačem i kroz igru i smijeh.

Roditelji mogu upravljati dječjim otporom na pozitivan i učinkovit način. Ali za to je ponekad potrebno izaći izvan svoje zone udobnosti i kreativno odgovoriti na loše ponašanje svojeg djeteta.
Ako nam je cilj suradnja s djetetom i izgradnja dugoročno dobrog odnosa, onda apsolutna poslušnost nije najbolje rješenje. Suradnja kroz igru i davanje novih izazov (npr. tko će prije stići do auta?") daju mnogo bolje rezultate.
Kada se dijete opire u nekoj svakodnevnoj situaciji, roditelji često misle da moraju takvo ponašanje odmah zaustaviti i situaciju riješiti istog trenutka. To često znači da se odlučuju za pristup koji je djetetu previše krut i strog, pa suradnja s njim izostaje. To će dovesti do podizanja napetosti i još većeg otpora.

Djeci je igra najprirodniji kanal za učenje, pa je treba maksimalno iskoristiti i u situacijama kada nailazimo na otpor. Igra u svakodnevnim situacijama djetetu daje novo iskustvo u rješavanju trenutnih problema kao i ideju da se neke stvari mogu raditi na više različitih načina. Tako se ono zapravo motivira da traži kreativna rješenja i razmišlja samostalno, umjesto da bude apsolutno poslušno.

Dijete od 2. do 3. godine intenzivno napreduje u svim područjima, u motorici, govoru i spoznaji. Time postaje sve sigurnije u sebe te se javlja potreba za nezavisnošću. Pokušava se snaći i ispitati granice svojih sposobnosti i mogućnosti. Budući da počinje biti svjesno svoje osobnosti, ne želi više prihvatiti da roditelji kontroliraju baš sve u njegovom životu.
U tom procesu dijete prolazi različite faze, pa će tako najednom djetetovo ponašanje postati kruto, nefleksibilno i zahtjevno. Imat će burne emocije, biti neodlučno i zahtjevati da sve mora biti kako ono hoće i nikako drugačije, a istodobno ne znati što želi.
Ovaj period u razvoju djeteta vrlo je naporan za roditelje, ali je važan za dijete jer pokazuje da ono napreduje te da je dovoljno sigurno i sposobno da se može ponekad snaći samo. Važno je da se roditelj postavi ispravno i pomogne djetetu prevladati ovo fazu te da mu pomogne proraditi intenzivne emocije koje se javljaju. Budući da dijete ima “ispade ljutnje”, što znači da ima poteškoća s kontrolom vlastitih osjećaja, roditelj mora zadržati kontrolu i reagirati mirno.
Prvi korak u interakciji s djecom u takvom stanju je pomoći umiriti njihov živčani sustav i tijelo. To može uključivati ​​duboki pritisak dodira masažom, zagrljaj, umirujući ton kad im se obraćamo, reflektiranje emocija i ponašanja te druge strategije temeljene na igri. Kad umirimo tijelo, limbični sustav se smiruje, a frontalni korteks može se vratiti u funkciju. Na taj način djetetu pomažemo naučiti kako da bolje regulira vlastita emocionalna stanje i da se lakše umiri, što će biti vrlo korisno u kasnijem razvoju.

Djeca moraju naučiti, da pravila ponašanja postoje da bi se osigurala njihova sigurnost i sigurnost ostalih ljudi. Potrebno je odlučiti se za nekoliko najvažnijih pravila ponašanja (ne smije ih biti previše jer ih dijete ne može zapamtiti), objasniti ih djetetu više puta i dosljedno inzistirati na njihovom provođenju. Pravila moraju biti jasna i konkretna, a ne općenita. Jedan od načina kako možemo pomoći djetetu da ih usvoji i provodi, je i da ih zapišemo i objesimo na vidljivo mjesto (to može biti i zajednička kreativna aktivnost!).

Često smo usredotočeni isključivo na samo djetetovo ponašanje i ne razmišljamo zbog čega se dijete tako ponaša i što iz tog ponašanja dobiva. Npr., dijete se može vratiti kući iz škole ljutito nakon što ga krivo optuže za razgovor tijekom nastave. Možda se osjećalo bespomoćno pokušavajući uvjeriti učiteljicu u svoju nevinost. Kad se vratilo kući, čim mu se obratite, ono namjerno sruši knjigu s police. Kad ga smireno zamolite da uzme knjigu, ono odgovara: „Ne, neću uzeti knjigu! Ne možete me natjerati da uzmem knjigu u ruke! Nitko me ne može natjerati da uzmem knjigu u ruke!”. Samo ponašanje - obaranje knjige s police - najmanje je važan aspekt kojem se roditelj mora baviti. Dijete je jednako lako moglo baciti ruksak preko sobe, odbiti skinuti cipele ili vikati na sestru. Pa, čemu služi njegovo ponašanje? Srušivši knjigu na pod, dijete će se osjećati osnaženo nakon što se u školi osjećalo tako bespomoćno.

Savjeti koji mogu dodatno pomoći:
Očekujte otpor i napravite mjesta za njega. Kada se dijete protivi, možete to jednostavno priznati i nastaviti naprijed bez povećanja prisile. Npr. "Znam da ne voliš da ti kažem da spremaš svoj krevet, ali ga ipak treba pospremiti."

Postavite rutinu i strukturu za koju će se dijete vezati i koja će mu biti poznata. Postavljanje dnevne strukture korisno je jer će se dijete osjećati manje kontrolirano kad se veže uz rutinu. Rutine su korisne za vrijeme prijelaza, poput odlaska u školu, obavljanja domaćih zadaća i spremanja za spavanje.

Dajte im da budu odgovorni gdje god je to prikladno. Ponekad je najbolji način da se izbjegnu bitke i natezanja tako da se udovolji djetetovoj želji da 'to učini sam' kad je to razvojno prikladno. Možda se žele odijevati, odabrati knjige koje čitaju ili igračke s kojima će se igrati kao sredstvo samoizražavanja. Ipak, važno je ne prepustiti im da donose odluke o hrani, spavanju ili bilo čemu povezanom s razdvajanjem od vas, jer se to odnosi na brigu, koja je uloga roditelja.

Nakon svađe, popravite situaciju jednostavnom isprikom. Ako imate osjećaj da ste pretjerali, jednom kada se smirite, isprika roditelja pomaže u dokazivanju da je veza netaknuta i nastavit ćete se brinuti za njih što djetetu daje potrebnu sigurnost i pomoć u regulaciji.

Otpor (izvan vremena kada razvojno to očekujemo) je često pokazatelj da moramo nešto promijeniti u ponašanju prema djetetu. Početi aktivno slušati na način da se osjeća istinski shvaćeno, suosjećajti s djetetom na način da se osjeća manje usamljeno radi svojeg ponašanja te provoditi kvalitetnije vrijeme zajedno, s više igre i smijeha kako bi općenito izgradili osjećaj sigurnosti i ljubavi u odnosu.

Djeca u dobi do 12 godina često nisu razvojno spremna za racionalizaciju, kognitivno promišljanje i razgovor o problemima. Djeca se izražavaju kroz igru.

Potrebna im je praktična, verbalna i fizička interakcija koja će im pomoći da to nauče. Tijekom igre njihov mozak zapravo puno radi.

Kroz igru djeca mogu raditi na socijalnim vještinama, izgradnji odnosa, rješavanju osjećaja, radu na uzroku i posljedicama, učenju granica, komuniciranju i izražavanju svojih osjećaja, potreba i želja.

Mnogi terapeuti igrom koriste model nazvan terapija igrom usmjerena na dijete. To znači da dijete vodi, a terapeut slijedi. To je nedirektivni stil igre koji pomaže djeci da izraze osjećaje na način koji im pomaže da steknu uvid u svoje ponašanje.

Jedno od načela terapije igrama usmjerenog na dijete je prisutnost. To znači da tijekom terapije prisutnost terapeuta prenosi koncepte: ”Ovdje sam, čujem te. Razumijem. Stalo mi je.”

Iz svakodnevnog iskustva znam kako se djeca bore sa svim vrstama problema i kad im se pruži prilika da ih se vidi u drugom svjetlu, jednostavno će procvjetati.

Drugo bitno načelo terapije igrom je da terapeut prihvaća i poštuje dijete. Čak i ako se dijete ponaša čudno ili ružno, terapeut razumije i ne osuđuje. Djeca osjećaju da ih terapeut poštuje i mogu početi internalizirati to poštovanje. Samopouzdanje počinje rasti i počinju sami sebe poštovati. Jednom kad se to dogodi, tek tada mogu početi poštovati ​​druge.

Ako terapeut stvori prihvatljivo okruženje bez osuđivanja, djeca će kroz igru pokazati kako se osjećaju i istovremeno učiti da su svi osjećaji prihvatljivi. U tom se okruženju djeca više otvaraju i osjećaju se ugodno te se počinju slobodno izražavati. Postaje im lakše upravljati nekada velikim, nekontroliranim emocijama. Osjećaju vlastitu odgovornost za pozitivnu promjenu.

U ovom sigurnom okruženju djeca se ne moraju bojati neuspjeha. Slobodno mogu isprobati kreativne načine rješavanja problema i riskirati. Djeca će se ponositi što to pokušavaju učiniti sama. Kad terapeut nije taj koji uvijek donosi odluke, dijete shvati da samo ono može biti odgovorno. Tako otkrivaju ​​kakav je osjećaj donositi vlastite odluke, boriti se i postati samostalni.

Ja zaista volim svoje male klijente, obitelji s kojima radim, svoje kolegice i kolege s kojima dijelim strast prema igri i samu terapiju igrom.

Imati privatnu praksu i pomagati djeci i obiteljima istinski me raduje. Jedini je problem što ne mogu prestati kupovati igračke i minijature za igru u pijesku! E da, i knjige obavezno!

Nadam se da i vi volite svoj posao. Ili da bar možete pronaći trenutke u kojima istinski uživate kao ja na svojem poslu...

Nataša

Sigurna sam da ima mnogo dobrih odgovora, ali za mene je na prvom mjestu senzibilnost. ⁣⁣
Mogućnost osjećanja osobe ispred sebe bez obzira koliko god nam bliska ili daleka bila njena patnja.⁣⁣ Mogućnost empatije za ono što ta osoba prolazi. ⁣⁣Prepoznavanje njene (trenutne) potrebe. ⁣⁣
Mogućnost bivanja u trenutku s njom, ovdje i sada. ⁣⁣Iskrena želja za pomaganjem. ⁣⁣
Stavljanje sebe i svega onoga što čini moj dan sa strane, jer sam tu za tebe. ⁣⁣
Za mene je to sve dio senzibiliteta koji mi treba za rad koji iziskuje najdublju intimnost sa samim sobom. ⁣⁣

Kad čujem da sam premirna za rad s djecom, to me uvijek nasmije. Moj mir je prostor za njihov nemir.⁣⁣

Danas slavim to što radim i ponosim se svima koji se daju da pomognu drugima u trenutku potrebe. Sutra sam možda ja ta koja će od nekoga tražiti sat vremena tople podrške.