Anksioznost je jedno od najčešćih problema mentalnog zdravlja djece i odraslih, a pogađa više od 20% djece i adolescenata tijekom životnog vijeka. Istraživanja pokazuju da će jedno od petoro djece iskusiti neku vrstu anksioznosti na kliničkoj razini do doba adolescencije .
Američki nacionalni institut za mentalno zdravlje
Strah i tjeskoba (anksioznost) normalne su emocije koje svi doživljavamo. Upozoravaju nas na prijetnje, štite nas od opasnosti i pomažu nam postići važne ciljeve. Na primjer, normalno je osjećati se uznemireno kad vidimo medvjeda na izletu ili prije polaganja važnog ispita.
S druge strane, anksioznost može postati problem. Iako je anksioznost normalna, bezopasna i dio je svakodnevice, za neku djecu ona može postati preplavljujuća. Može preplaviti djecu neugodnim fizičkim osjećajima, neželjenim mislima i rezultirati izbjegavanjem ili isključivanjem važnih rutina kao što su bavljenje sportom, sklapanje prijateljstava, odlazak u školu i drugo.
Male doze tjeskobe u određenim situacijama su korisne. Međutim, kada se vaše dijete brine većinom vremena, izbjegava zabavne aktivnosti ili odbija ići u školu jer se boji ili brine, anksioznost je postala problem. Mislite na anksioznost poput magle: ako vas sve pokriva, otežava gledanje, sprečava vas da radite ono što obično radite i općenito vam smeta, onda je ona vjerojatno postala problem.
Anksiozna djeca su često mirna i dobro se ponašaju, pa roditelji, učitelji i treneri često ne primjete da se nešto događa. S druge strane, anksiozna djeca mogu ometati nastavu ili pokazivati druge znakove poteškoća u ponašanju te biti etiketirani kao djeca s poteškoćama pažnje ili kao "loša" djeca. Oba scenarija će rezultirati time da dijete ne dobije pomoć koja mu je očajnički potrebna.
Postoje različite „vrste“ adoživljaja anksioznosti, a običajeni simptomi sjedinjeni su u četiri područja:
- fizički odgovori
- misli
- emocije
- ponašanje
Anksioznost je emocija koja se osjeća u tijelu. To je fizički odgovor. Često kada se djeca osjećaju anksiozno, oni svoje tjelesne simptome zapravo ne prepoznaju niti opisuju kao anksioznost ili nervozu. Umjesto toga, žale se na glavobolje, bolove u prsima i upaljene mišiće ramena, grlobolju ili mogu reći da se općenito osjećaju bolesno.
Česti simptomi su: bol u prsima, bol u želucu, mučnina, vrtoglavica, neobične senzacije u tijelu (vrlo vruće ili hladno), glavobolja, brzi otkucaji srca, brzo disanje (hiperventilirajuće), osjećaj kratkoće daha ili zadržavanje daha, znojenje i drhtanje.
Ako se četiri ili više ovih simptoma pojave iznenada (u roku od nekoliko minuta) i intenzivno, vaše dijete može imati napad panike. Napadi panike su neugodni, ali nisu opasni. Zapamtite da tijelo nije zamišljeno da ostane uznemireno satima i satima i možemo se vratiti u stanje mirovanja.
Zabrinuta djeca i tinejdžeri izbjegavaju nelagodne situacije. Jedno od najčešćih ponašanja kod anksiozne djece je nečinjenje stvari i odbijanje odlaska na mjesta koja izazivaju nelagodu, također poznato kao izbjegavanje. U situaciji stvarne prijetnje (npr. kada na nas laje vrlo veliki pas), odmaknuti se od prijetnje ili izbjeći ju, vrlo je korisno, jer nas to štiti od opasnosti. U drugim situacijama u kojima nema stvarne opasnosti, izbjegavanje sprečava djecu da se nauče nositi s izazovnom situacijom ili da se uključe u aktivnosti primjerene godinama. Izbjegavanje je nekoristan način suočavanja sa stresom. Ipak, vašim strpljenjem i dosljednošću dijete može naučiti razne vještine suočavanja, a zatim će se kroz vježbanje naučiti i suzočiti se sa vlastitim strahovima.
Kako pomoći anksioznom djetetu? Prije nego što pokušate urazumiti dijete koje je u panici, pomozite djetetu da se opusti. Postoji niz tehnika koje mogu pomoći, kao npr. duboko trbušno disanje, fizički kontakt s djetetom poput držanja za ruku, gledanje u oči, zagrljaj i ranije dogovoreni rituali poput pjevanja pjesmice koja umiruje. I zapamtite, samo smireni roditelj može pomoći djetetu da se smiri u stresnoj situaciji.
Nikako nije dobro uvjeravati svoje dijete da se nema zbog čega brinuti. Bez obzira kako vama izgledala situacija, vaše dijete se brine. Izjave poput: „Vjeruj mi. Ne trebaš se brinuti." neće imati puno učinka. Zašto vaše dijete ne sluša vaše uvjeravanje? Vaše anksiozno dijete očajnički vas želi slušati, ali mozak to neće dopustiti. Tijekom razdoblja anksioznosti, aktiviraju se mehanizmi u tijelu čija je jedina svrha preživljavanje. Zbog toga se prefrontalni korteks - ili logičniji dio mozga - zaustavi dok više automatizirani emocionalni mozak preuzme. Drugim riječima, djetetu je zaista teško razmišljati jasno, koristiti logiku ili se čak sjećati kako ispuniti osnovne zadatke.
Uvažite da se vaše dijete boji. Od presudne je važnosti da se djeca osjećaju saslušano i poštovano. Čak i ako ste prilično sigurni da vanzemaljci neće sutra preuzeti planet, ako je vaše dijete zabrinuto zbog toga, trebate dati djetetu da zna da poštujete taj strah.
Pomozite svom djetetu da se suoči sa strahovima. Ovo je vrlo krhka linija koju svaki roditelj mora otkriti u suradnji sa svojim djetetom koje se bori s tjeskobom. Morate poštovati djetetov strah, ali to ne znači da se prepustite strahu. U svakom slučaju, ne treba izbjegavati anksioznost. Važno je oduprijeti se dopuštanju vašem djetetu da izbjegne izazove ili izbjegne zastrašujuće situacije. Vaše se dijete može kratkoročno osjećati bolje kada ostane kod kuće ili odustane od neke aktivnosti, ali dugoročno to pogoršava stvari jer vaše dijete nikad ne nauči da može podnijeti neugodne situacije. Iako je vrlo teško vidjeti svoje dijete u nevolji, suočavanje s anksioznošću je kritična životna vještina.
Cilj nije u potpunosti ukloniti anksioznost, već pomoći djetetu da se samo s njim nosi. Nitko od nas ne želi vidjeti dijete nesretnim, ali najbolji način da se djeci pomogne u prevladavanju anksioznosti nije pokušaj uklanjanja stresa koji ga pokreću. Trebamo im pomoći im da nauče tolerirati svoje uznemirenosti i funkcioniraju najbolje što mogu, čak i kad su zabrinuti. A kao nusprodukt toga, anksioznost će se s vremenom smanjivati ili u potpunosti nestati.
Prakticirajte blagost i prema sebi i prema djetetu. Gledanje vašeg djeteta kako pati od anksioznosti može biti bolno, frustrirajuće i zbunjujuće. Istraživanja pokazuju da je anksioznost često rezultat više faktora (gena, fiziologije mozga, temperamenta, okolišnih čimbenika, prošlih traumatičnih događaja itd.). Imajte na umu da uz puno strpljenja možete pomoći djetetu da pobjedi svoju anksioznost, a ako su problemi dugotrajni i osjećate se bespomoćno, potražite pomoć stručnjaka koji se bavi problemima mentalnog zdravlja djece.
DODATNI MATERIJALI: