Jedan od čestih mitova o ADHD-u jest da ga uzrokuje "loše roditeljstvo". Iako još uvijek ne znamo točan uzrok pojave ADHD-a, veliki broj istraživanja potvrđuje da je ova izjava pogrešna. Roditelji djece s ADHD-om često su radi pogrešnih uvjerenja okrivljeni, posramljeni i stigmatizirani. Česta su razmišljanja da ti roditelji samo trebaju postaviti stroža ograničenja, modelirati bolje ponašanje ili pokazati više strpljenja. Roditeljsko samooptuživanje samo se pojačava neznanjem drugih. Roditelji djece s ADHD-om zatrpani su svakakvim savjetima i osuđivanjem, a ne dobivaju ni približno dovoljno razumijevanja i podrške.
ADHD nije rezultat pogreški u roditeljstvu, nego se radi o neurorazvojnom sindromu koji utječe na pažnju, kontrolu impulsa i pojavu hiperaktivnosti. Iako se djeca koja imaju ADHD često ponašaju pretjerano aktivno i impulzivno, ADHD nije poremećaj ponašanja. Obično se javlja kod više članova obitelji, ali uglavnom se radi o biološkim uzrocima, a ne o odgoju (nature vs. nurture).
Bezbrojne studije pokazuju da ADHD prvenstveno ima neurološku osnovu. Poput autizma, poremećaja raspoloženja i poteškoća u učenju, mnogi su geni povezani s ADHD-om. Jaku nasljednost ADHD-a potvrdila su istraživanja na blizancima i posvojenoj djeci. Međutim, način na koji se ADHD nasljeđuje vrlo je složen i ne smatra se da je povezan s jednom genetskom strukturom.
Drugi čimbenici koji se smatraju rizičnima za razvoj ADHD-a su veliki traumatski stres u djetinjstvu (zlostavljanje, zanemarivanje, rat, nesreće i sl.) i velika izloženost toksinima iz okoliša.
Funkcionalni MRI i elektroencefalogrami pokazuju karakteristične razlike između ADHD i ne-ADHD mozgova. Neuropsihološko testiranje otkriva karakteristične nedostatke aktivnog radnog pamćenja i drugih izvršnih funkcija. Radioizotopska skeniranja ističu specifične varijacije u moždanim mrežama dopamina i norepinefrina za koje je dobro poznato da posreduju u samokontroli.
Ako se roditelji djece s ADHD-om ponekad osjećaju kao da nisu dio rješenja, to ne znači da su oni uzrok problema. Umjesto toga, depresija i tjeskoba roditelja sekundarne su u odnosu na poteškoće u odgoju ove predivne, ali izazovne djece.
Kao što je dr. Russell A. Barkley napisao: "Ideju da je ljudska samokontrola u velikoj mjeri samoodređena i da su je u velikoj mjeri usadili roditelji tijekom djetinjstva treba odbaciti kao povijesno zastarjeli koncept."
Možda prihvaćanje razvojno drugačije djece počinje razbijanjem mita o lošem roditelju. Jednom kada prestanemo kriviti roditelje, oni mogu prestati kriviti sebe. Tada otvaramo prostor da se i djeca s ADHD-om počnu osjećati prihvaćenima i slavljenima zbog onoga što jesu. 
Izvor: Prevedni ćlanak s https://chadd.org/ autora dr. Dan Shapira i druga stručna literatura.