Američki neuroznanstvenik Paul D. MacLean sa Sveučilišta Yale i Američkog nacionalnog instituta za mentalno zdravlje formulirao je model mozga šezdesetih godina, opisujući mozak u smislu tri različite strukture koje su se pojavile evolucijskim putem. Iako je ovaj model vrlo pojednostavljeno objašnjenje moždane aktivnosti i organizacije, pruža lako razumljivo objašnjenje hijerarhije moždanih funkcija.
Prema njegovom trostrukom modelu mozga, najstariji moždani sloj, naziva se primitivni mozak reptila, a čine ga moždano deblo, mali mozak i bazalni gangliji. Primitivne moždane strukture najvažnije su za vitalne funkcije preživljavanje isjedište su urođenih, stereotipnih obrazaca ponašanja, najvažnijih za opstanak i preživljavanje (srčani ritam, disanje, tjelesna temperatura, ritam spavanja i budnosti; refleksna i instinktivna ponašanja kao što su hranjenje, agresivnost i reprodukcija).
Slijedi mozak sisavaca ili limbički mozak kojeg čine strukture limbičkog sustava, a povezan je s emocijama i emocionalnim odgovorima kao i s određenim društvenim ponašanjima. Ključni dijelovi limbičkog sustava su hipokampus, amigdala i hipotalamus. Oni tvore vrlo brz podsvjesni sustav procjene i odgovora koji nas štiti. To je i reaktivni dio mozga koji pokreće odgovor "borba ili bijeg" na opasnost. Amigdala je poput sustava ranog upozorenja, s motom "sigurnost na prvom mjestu", a vrši vrlo brze, iako ne uvijek točne procjene. Ono što je posebno zanimljivo su situacije kada limbički sustav krivo shvati znakove gdje ne postoji stvarna opasnost, ali tijelo je pokrenulo odgovor na stres.
Evolucijski najmlađi mozak, novi mozak ili mozak razvijenih sisavaca predstavlja najrazvijeniju razinu mozga. To je naš "pametni'' mozak, izvršni dio našeg sustava koji je odgovoran za sve svjesne aktivnosti višeg reda poput jezika, apstraktne misli, mašte i kreativnosti. Također sadrži velik dio našeg sjećanja - ne samo naše biografsko sjećanje, već i sva automatska sjećanja bitna za razgovor, pisanje, hodanje, sviranje klavira i bezbroj drugih poznatih aktivnosti.
Navedeni moždani slojevi razvijaju se iznutra prema van, jedan za drugim i na taj način
kronološki objedinjuju evoluciju životinjskih vrsta od reptila do čovjeka.
Bitno je da limbički mozak može "oteti" novi mozak u slučaju opažene prijetnje, bilo zamišljene ili stvarne. Naš se viši mozak može „isključiti“ jer je prioritet u odgovoru na opasnost reakcija limbičkog sustava, koji je u misiji da nas zaštiti. To znači da se emocionalna stanja se mogu stvarati bez svijesti, a na njih možemo i djelovati bez svijesti o tome što se događa. To nam može spasiti život ili može učiniti da radimo stvari zbog kojih kasnije duboko žalimo. Da bismo osvijestili osjećaje u sebi, da bismo ih svjesno pripazili i razumjeli, moramo ta emocionalna stanja povezati s našim mozgom razvijenih sisavaca.
Poznavanje funkcija glavnih dijelova mozga može nam pomoći da usmjerimo pažnju na načine koji će stvoriti željenu vezu među njima i olakšati djetetu učenje samoregulacije.
Činjenica je da svi ljudi imaju ova tri dijela mozga prisutna pri rođenju, ali se oni kroz djetetov rast različito razvijaju. Jedan vrlo važan dio mozga - novi mozak većim dijelom se ne razvija dok dijete ne napuni tri godine. Podsjećam, radi se o dijelu mozga koji je odgovoran za emocionalnu inteligenciju, našu sposobnost da svijet vidimo s tuđe točke gledišta i upravljamo snažnim emocijama poput bijesa ili straha.
Također, razvoj ovog dijela mozga i mnogih drugih nije nešto što se događa samo prirodno. U velikoj se mjeri oslanja na interakcije drugih, djetetu bliskih osoba. Velik dio djetetovog mozga je "plastičan", tako da rana iskustva imaju formativni učinak na to kako će dalje tumačiti svijet i stvarati odnose kasnije u životu. Interakcije roditelja s djetetom u ranoj dobi pomažu u stvaranju sinapsi i mostova koji djetetu daju zdrava rješenja za teške situacije.
Kada je dijete pretežno u reakciji na stres njegove više moždane funkcije (ili izvršno funkcioniranje) nedovoljno se koriste. Važan aspekt pomaganja u ovoj situaciji je zadovoljavanje fizioloških potreba i jačanje djetetove sposobnosti da se vrati u stanje smirenosti nakon uznemirujućeg događaja.
Kroz interakciju s odraslima dijete može naučiti upravljati svojom unutarnjim nemirom i razviti učinkovite načine opuštanja i samosmirivanja koji će na kraju omogućiti pristup izvršnom funkcioniranju (donošenje odluka, planiranje i organiziranje). Te se vještine mogu naučiti i savladati samo vježbanjem i ponavljanjem. Vježba mora biti iskustvena, jer se sva osjetila moraju aktivirati kako bi pomogla u stvaranju novih neuronskih putova.
Modeliranje ponašanja kroz reakcije roditelja, vježbanje 'željenog ponašanja', igranje uloga, vježbe disanja i relaksacija, borilačke vještine, sport, glazba, ples, umjetnost... Sve to će pomoći vašem djetetu da ojača samoregulaciju i svjesno funkcioniranje.
A terapija igrom je tu za dodatnu pomoć.