Zašto je ponekad teško ostvariti suradnju s djetetom da pospremi igračke, pojede obrok do kraja ili napravi domaću zadaću?
Nema puno misterije oko toga zašto djeca kažu "Ne" uputama i zahtjevima roditelja. Često im takvo ponašanje omogućuje da:
🔎 Privuku pažnju
❌ Izbjegnu zadatak koji ne žele obaviti
👑 Dobiju više osjećaja moći i kontrole
Naravno, više je razloga zbog kojih dijete pruža otpor, od prirodnog pokušaja da pomiče roditeljske granice, do toga da nam ponašanjem govori ono što ne zna riječima. Djeca imaju prirodnu sposobnost da svoje brige, strahove, tjeskobe (pa čak i posljedice traume) izbace iz svog sustava. Djeca prirodno te osjećaje rješavaju razgovorom, iskaljivanjem ljutnje (što može biti i neagresivno), plačem i kroz igru i smijeh.
Roditelji mogu upravljati dječjim otporom na pozitivan i učinkovit način. Ali za to je ponekad potrebno izaći izvan svoje zone udobnosti i kreativno odgovoriti na loše ponašanje svojeg djeteta.
Ako nam je cilj suradnja s djetetom i izgradnja dugoročno dobrog odnosa, onda apsolutna poslušnost nije najbolje rješenje. Suradnja kroz igru i davanje novih izazov (npr. tko će prije stići do auta?") daju mnogo bolje rezultate.
Kada se dijete opire u nekoj svakodnevnoj situaciji, roditelji često misle da moraju takvo ponašanje odmah zaustaviti i situaciju riješiti istog trenutka. To često znači da se odlučuju za pristup koji je djetetu previše krut i strog, pa suradnja s njim izostaje. To će dovesti do podizanja napetosti i još većeg otpora.
Djeci je igra najprirodniji kanal za učenje, pa je treba maksimalno iskoristiti i u situacijama kada nailazimo na otpor. Igra u svakodnevnim situacijama djetetu daje novo iskustvo u rješavanju trenutnih problema kao i ideju da se neke stvari mogu raditi na više različitih načina. Tako se ono zapravo motivira da traži kreativna rješenja i razmišlja samostalno, umjesto da bude apsolutno poslušno.
Dijete od 2. do 3. godine intenzivno napreduje u svim područjima, u motorici, govoru i spoznaji. Time postaje sve sigurnije u sebe te se javlja potreba za nezavisnošću. Pokušava se snaći i ispitati granice svojih sposobnosti i mogućnosti. Budući da počinje biti svjesno svoje osobnosti, ne želi više prihvatiti da roditelji kontroliraju baš sve u njegovom životu.
U tom procesu dijete prolazi različite faze, pa će tako najednom djetetovo ponašanje postati kruto, nefleksibilno i zahtjevno. Imat će burne emocije, biti neodlučno i zahtjevati da sve mora biti kako ono hoće i nikako drugačije, a istodobno ne znati što želi.
Ovaj period u razvoju djeteta vrlo je naporan za roditelje, ali je važan za dijete jer pokazuje da ono napreduje te da je dovoljno sigurno i sposobno da se može ponekad snaći samo. Važno je da se roditelj postavi ispravno i pomogne djetetu prevladati ovo fazu te da mu pomogne proraditi intenzivne emocije koje se javljaju. Budući da dijete ima “ispade ljutnje”, što znači da ima poteškoća s kontrolom vlastitih osjećaja, roditelj mora zadržati kontrolu i reagirati mirno.
Prvi korak u interakciji s djecom u takvom stanju je pomoći umiriti njihov živčani sustav i tijelo. To može uključivati duboki pritisak dodira masažom, zagrljaj, umirujući ton kad im se obraćamo, reflektiranje emocija i ponašanja te druge strategije temeljene na igri. Kad umirimo tijelo, limbični sustav se smiruje, a frontalni korteks može se vratiti u funkciju. Na taj način djetetu pomažemo naučiti kako da bolje regulira vlastita emocionalna stanje i da se lakše umiri, što će biti vrlo korisno u kasnijem razvoju.
Djeca moraju naučiti, da pravila ponašanja postoje da bi se osigurala njihova sigurnost i sigurnost ostalih ljudi. Potrebno je odlučiti se za nekoliko najvažnijih pravila ponašanja (ne smije ih biti previše jer ih dijete ne može zapamtiti), objasniti ih djetetu više puta i dosljedno inzistirati na njihovom provođenju. Pravila moraju biti jasna i konkretna, a ne općenita. Jedan od načina kako možemo pomoći djetetu da ih usvoji i provodi, je i da ih zapišemo i objesimo na vidljivo mjesto (to može biti i zajednička kreativna aktivnost!).
Često smo usredotočeni isključivo na samo djetetovo ponašanje i ne razmišljamo zbog čega se dijete tako ponaša i što iz tog ponašanja dobiva. Npr., dijete se može vratiti kući iz škole ljutito nakon što ga krivo optuže za razgovor tijekom nastave. Možda se osjećalo bespomoćno pokušavajući uvjeriti učiteljicu u svoju nevinost. Kad se vratilo kući, čim mu se obratite, ono namjerno sruši knjigu s police. Kad ga smireno zamolite da uzme knjigu, ono odgovara: „Ne, neću uzeti knjigu! Ne možete me natjerati da uzmem knjigu u ruke! Nitko me ne može natjerati da uzmem knjigu u ruke!”. Samo ponašanje - obaranje knjige s police - najmanje je važan aspekt kojem se roditelj mora baviti. Dijete je jednako lako moglo baciti ruksak preko sobe, odbiti skinuti cipele ili vikati na sestru. Pa, čemu služi njegovo ponašanje? Srušivši knjigu na pod, dijete će se osjećati osnaženo nakon što se u školi osjećalo tako bespomoćno.
Savjeti koji mogu dodatno pomoći:
Očekujte otpor i napravite mjesta za njega. Kada se dijete protivi, možete to jednostavno priznati i nastaviti naprijed bez povećanja prisile. Npr. "Znam da ne voliš da ti kažem da spremaš svoj krevet, ali ga ipak treba pospremiti."
Postavite rutinu i strukturu za koju će se dijete vezati i koja će mu biti poznata. Postavljanje dnevne strukture korisno je jer će se dijete osjećati manje kontrolirano kad se veže uz rutinu. Rutine su korisne za vrijeme prijelaza, poput odlaska u školu, obavljanja domaćih zadaća i spremanja za spavanje.
Dajte im da budu odgovorni gdje god je to prikladno. Ponekad je najbolji način da se izbjegnu bitke i natezanja tako da se udovolji djetetovoj želji da 'to učini sam' kad je to razvojno prikladno. Možda se žele odijevati, odabrati knjige koje čitaju ili igračke s kojima će se igrati kao sredstvo samoizražavanja. Ipak, važno je ne prepustiti im da donose odluke o hrani, spavanju ili bilo čemu povezanom s razdvajanjem od vas, jer se to odnosi na brigu, koja je uloga roditelja.
Nakon svađe, popravite situaciju jednostavnom isprikom. Ako imate osjećaj da ste pretjerali, jednom kada se smirite, isprika roditelja pomaže u dokazivanju da je veza netaknuta i nastavit ćete se brinuti za njih što djetetu daje potrebnu sigurnost i pomoć u regulaciji.
Otpor (izvan vremena kada razvojno to očekujemo) je često pokazatelj da moramo nešto promijeniti u ponašanju prema djetetu. Početi aktivno slušati na način da se osjeća istinski shvaćeno, suosjećajti s djetetom na način da se osjeća manje usamljeno radi svojeg ponašanja te provoditi kvalitetnije vrijeme zajedno, s više igre i smijeha kako bi općenito izgradili osjećaj sigurnosti i ljubavi u odnosu.